Spectre

Malo je koji junak popularne kulture u tolikoj mjeri profitirao od aktualne fascinacije popularnompsihologijom kao što je to slučaj s Jamesom Bondom. U posljednja tri nastavka introspekcija je njegovim pustolovinama dala dubinu koju ranije nisu imale, a pritom je otvorila prostor za ponovno ispisivanje genetskog koda serijala. Počevši s ranom smrću njegovih roditelja, Bondova povijest prikazana je kao niz napuštanja i razočaranja na temelju kojih je izgradio oklop arogancije, agresije i eksplozivnog temperamenta da bi se zaštitio od svijeta. Potentan koktel žrtvovanja i izdaje kojim mu je Vesper Lynd spasila život u Casinu Royale (2006.) naučio ga je da su osjećaji kocka, a privrženost domovini utjelovljena u liku majčinske M izigrana je već u prvoj sekvenci Skyfalla (2012.), kada ga M hladnokrvno odbacuje i po drugi put pretvara u siroče.

Prateći potragu za glavom kriminalne organizacije iz naslova koja se nalazi u pozadini svih njegovih tragedija, a koja ponovno seže sve do traume gubitka roditelja u djetinjstvu, SpectreSpectre UK/SAD, 2015. Redatelj: Sam Mendes Scenaristi: John Logan, Neal Purvis, Robert Wade, Jez Butterworth obećava nastavak Bondovih introspektivnih avantura. No umjesto suočavanja s arhetipom Oca dobili smo okršaj s Velikim Bratom u nepotrebnoj reciklaži sličnog motiva iz prethodnog nastavka uvedenog toliko proizvoljno da je priča mogla jednako funkcionirati i bez tog detalja. Isti nedostatak emocionalnog angažmana karakterizira i ostale odnose u filmu, pa tako i onaj s Madeleine Swann, Bondovom velikom ljubavi koja je blijeda kopija onoga što je imao s Vesper Lynd. Dok se kemija između Bonda i Vesper gradila kroz niz screwball situacija u kojima su jedno s drugoga skidali slojeve sarkazma (i odjeće), odnos Madeleine i Bonda čista je matematika: ona je žensko, on je muško pa se u skladu s time jedno u drugo zaljubljuju.

Bond je sa psihoanalitičkog kauča ipak ustao donekle promijenjen. Kontrola bijesa više nije problem, povjerenje u poslodavce nije slijepo, a djevojke s kojima spava ne završe nužno ubijene od njegovih neprijatelja. No ovakav Bond predstavlja i povratak formuli od koje se 2006. godine serijal tako osvježavajuće odmaknuo. Odbacimo li sva proturječja koja su njegovim pothvatima davala složenost i emocionalnu plastičnost, sve što ostaje je odijelo Toma Forda, Omega na zapešću i najnoviji model Astona Martina, ali bez čovjeka koji bi ih nosio i vozio.

Oznake: