Mrtve ribe

7.2.2018

Naslov originala: Mrtve ribe | Godina: 2017. | Trajanje: 122 min | Zemlja proizvodnje: Hrvatska/Bosna i Hercegovina | Režija: Kristijan Milić | Scenarij: Josip Mlakić, Robert Roklicer (dramaturg) | Glumci: Dragan Despot, Vinko Kraljević, Slaven Knezović, Velibor Topić, Nermin Omić, Goran Bogdan, Asja Jovanović | Producent: Eurofilm, Kazališno-filmska udruga Oktavijan |
Mrtve ribe - Kristijan Milić

Mrtve ribe – Kristijan Milić

Prije deset godina Kristijan Milić i Josip Mlakić osvojili su Pulu filmom Živi i mrtvi (2007). Mlakiću je pobjegla Arena za scenarij, ali film je dobio Veliku zlatnu arenu, Zlatnu arenu za režiju, Zlatnu arenu za fotografiju… a hrvatska kinematografija je dobila jedan od najzanimljivijih ratnih filmova od samostalnosti, film koji je sve samo ne pojednostavio gledanja na nedavnu povijest.

 

Jednom davno Miljenko Jergović je napisao da misterij balkanskih sukoba ne bi mogao objasniti niti Marti Misterija, strip-junak specijaliziran za primitivne zajednice, nepoznate kulture, i okultno. S time se mogao složiti i Kristijan Milić: nema šifre za balkanske sukobe, ne postoji kod – ponajmanje ne onaj politički i ideološki. Dapače, ekranizirajući Mlakićev roman Živi i mrtvi,  Milić je pošao od toga da ratove na Balkanu može objasniti jedino McTiernanov Predator (1987). Jer nešto je ovdje u zraku. Ili u vodi. Nešto što ubija ljude. U McTiernanovoj latinskoameričkoj džungli to je bio predatorski izvanzemaljac. U Milićevim Živima i mrtvima to je neko neimenovano, onostrano zlo. Ono iz generacije u generaciju desetkuje ljude, prenoseći zlu kob s koljena na koljeno.

 

U Živima i mrtvima Milić kroz paralelnu radnju prati povijesne cikluse tog zla. Na Grobnom polju, simboličkoj pustopoljini, nečemu nalik na bosanski Bermudski trokut, godine 1943. Izginut će ustaško-domobranska patrola. Pedeset godina poslije, na istom mjestu izginut će i jedinica HVO-a. Te vojne oznake postavljaju Žive i mrtve kao hrvatsku priču, bosanske provenijencije. No nacionalne odrednice ovdje nisu važne. Kao ni ideološke. Umjesto HVO-a mogli su biti vojnici RS, Armija BiH ili mudžahedini, a umjesto ustaša – četnici. Poanta zla ostala bi ista.

 

S tim svojim predatorskim prikazom rata, Milić je osvojio Pulu. Međutim, u Sarajevu je film primljen rezervirano. Bošnjaci, kao najveće žrtve rata, nisu imali previše razumijevanja za Milićev žanrovski ključ, niti za transcendentalizaciju zla i krivnje. Ni u Beogradu nije bilo previše razumijevanja: ponajprije zbog žanrovske fetišizacije ustaša. U neku ruku, Živi i mrtvi i jesu bili cinični u svojoj dezideologiziranosti, transcendentalnosti, fetišiziranosti. No to je bio i vrlo dobar film. Film koji nije štedio nikog, ali se u svojoj osnovi bavio ljudima, a ne ideološkim i političkim tumačenjima.

 

Deset godina nakon Živih i mrtvih, Milić i Mlakić su opet zajedno. U Bosni. U Mlakić-landu. U međuvremenu Milić je snimio Broj 55 (2014), žanrovsku pucačinu iz Domovinskog rata (po arhetipskom modelu Carpenterova Napada na policijsku postaju 13, 1976), a Mlakić napisao scenarij za vrlo dobru dramu Branka Schmidta Imena višnje (2015) te scenarij za Most na kraju svijeta (2014) Branka Ištvančića. Mrtve ribe, za koje je Mlakić napisao scenarij prema vlastitom romanu Mrtve ribe plivaju leđno, ponovno spajaju rat i srednju Bosnu. No ovoga puta nije riječ o ratu iz 1941.-1945., niti ratu 1992.-1995., već o današnjoj postratnoj Bosni.

 

U miješanom bošnjačko-hrvatskom gradiću, djedovi najmlađih likova iz filma borili su se u Drugome svjetskom ratu (konkretno, u Crnoj legiji), a očevi u međusobnom sukobu HVO-a i Armije BiH. Sada svi žive zajedno, oni iz prošlosti, oni iz sadašnjosti i oni iz budućnosti, u nestabilnoj, traumatiziranoj, ekonomski devastiranoj, i međusobno podijeljenoj mikro-zajednici dovedenoj na rub nestajanja.

 

Taj generacijsko-nacionalno-ekonomski patchwork, Milić i Mlakić predstavljaju kroz više ili manje povezan kaleidoskop likova i pričica (roman je sastavljen od petnaestak priča, film od njih desetak). Mogli bismo reći da su Mrtve ribe bosanska verzija Altmanovih i Carverovih Kratkih rezova (1993) – jer to i jest tako – ali nećemo reći, pošto je svaka usporedba s Kratkim rezovima potrošena još prije dvadeset i kusur godina; a i već smo Žive i mrtve prispodobili s Predatorom.

 

Mrtve ribe - Kristijan Milić

Mrtve ribe – Kristijan Milić

U nizu sličica i likova Mrtvih riba ima boljih i slabijih dionica, pa čak i onih suvišnih; i isto tako ima boljih i slabijih glumačkih nastupa, pa čak i onih loših. Ideja filma je jasna, njegova arhitektura je postavljena, no Mrtve ribe se ne dešavaju, odnosno dogode se tek ponegdje i tek sporadično. Milić je kroz Mlakića i njegov predložak ponovno pronašao način da nastavi svoju autorsku temu rata, u filmu nema ništa politički, ideološki ili etički sporno, a Milić je iznova pokazao da je u stanju prebrikati vulgarnu i umjetnički nemotvirajuću ideologizaciju rata, ali… Stanimo na tom ali.

 

Imamo u Mrtvim ribama profesora i veterana HVO-a koji igra šah sam sa sobom i sa smrću (i pritom citira Bergmanov Sedmi pečat, 1957), imamo katoličkog svećenika koji ne želi blagosloviti land rover lokalnog moćnika, zatim sredovječnog Bošnjaka, ateista, koji odustane od samoubojstva kada čuje zvona katoličke crkve što zvone za preminulog; imamo priče o Hrvatima i Bošnjacima, muslimanima i ustašama, o balijama i Turcima, o Srbima… ali usporedo s tim likovima imamo i ždralove, ribe, slonove, ljude prerušene u medvjede, i ljude koji počine samoubojstvo pištoljem za svinjokolju.

 

Mrtvim ribama predbacivala se teška, knjiška simbolika, papirnate metafore. Svi ti ždralovi koji neprestano, u nepreglednim jatima od tisuća i tisuća ptica lete nad gradom, tvoreći čitav jedan paralelni svijet na nebu. Sve te ribe koje samo kad su mrtve plivaju leđno. Ti slonovi, ratni veterani koji se opijaju u kavani bez imena, poznatoj tek kao „groblje slonova“… No kad bismo  trebali birati između Milićevih i Mlakićevih likova i Milićevih i Mlakićevih simbola, bez razmišljanja bismo izabrali simbole. Jednostavno, zanimljivije od ljudi u filmu su životinje u filmu.

 

Metafora sa ždralovima (usput, filmu se sam po sebi nameće naslov ruskog klasika Mihaila Kalatozova Ždralovi lete, 1957) najviše je elaborirana. Ljudi su ih nekad zvali zlogodine, jer bi najavljivali zimu, zao dio godine. Danas ih gledaju na drugačiji način. Ždralovi se, kao i ljudi, dijele na one koji migriraju, i na one koji ostaju. Pojedine grupe, kao i narodi, zaostaju za ostalima. A pojedini ždralovi leže mrtvi, razapetih krila na šipražju, dok ljudi lete zmajevima nad bosanskim kanjonima. Simbolika ždralova je šablonska, no njihova prisutnost u filmu, ta „čitava nebeska armija“, „desetine tona“ živih bića u neprekidnoj migraciji nad umirućim gradom, stvara neku dojmljivu, zlokobnu atmosferu.

 

Metafora s naslovnim ribama nešto je kompliciranija. Lokalni momci u poribljavanom jezeru, strujom iz agregata pobiju desetke riba kako bi ih za prodali za pedesetak, stotinjak maraka. Simbolika onih omamljenih strujom i onih mrtvih izrazito je teška, uspostavlja paralelu s onima koji su u ratu izginuli i onima koji su preživjeli. Momci iz vode vade i one sitne, tek omamljene, koje bi mogle preživjeti, razbacujući ih uokolo jezerca i nemarno ih trpajući u plastične vrećice. Da bi na kraju, razočarani malim ulovom, i ne mareći više za zaradu, putem kući razbacali i one velike ribe. Dakle, imamo mrtve ribe. Ali imamo i omamljene ribe. A i jedne i druge su bezrazložno ubijene, u krivolovu bez računice i smisla. Za razliku od ždralova, ili slonova, usporedba s Bosnom, ratom, apsurdnim sudbinama, besmislenim smrtima, ovdje prodire dublje i grublje. Krivolov koji se pretvara u devastaciju poribljavanog jezerca, i potom uništavanje cijelog ulova, narativ je o autodestrukciji onih koji bi trebali biti biološka budućnost gradića i njegove mikro zajednice.

 

I ždralovi i ribe imaju svoju simboliku, no srce filma su svinje i medvjed. Metafora s pištoljem za svinjokolju, metafora je meke, humane smrti. Tako će otići profesor. Kao svinja, humano. Kao i u svakom školskom scenariju, pištolj iz prve scene opalit će u posljednjoj; samo što će to biti pištolj za svinje. Medo pantomimičar još je dojmljiviji. S medvjeđom glavom u rukama pije pivo sjedeći na zidiću restorana, sve dok ga konobar batinom ne otjera na posao. Posjetitelje se zabavlja životinjom koja je simbol Bosne, koja je kao i ljudi bježala pred ratom, stradavala u ratu, ginula u nepreglednim minskim poljima. Sad medo natjerava djecu oko tobogana, sve dok ga konobar batinom, kao drugi lik u slapstick igrokazu, ne zatuče. Predstava je uspjeh. Ništa zabavnije nego zatući nekoga kolcem, pa bio to i medo pantomimičar. Publika traži i bis, a lokalni moćnik, onaj s land roverom, pruža konobaru napojnicu da, djece radi, još jednom umlati medu… Pa tako nakon ždrala ubijenog metkom iz kalašnjikova i razapetoga na šipražju, nakon uništenog ribnjaka, imamo i dvostruko pretučenog medu. Eto nam i poante: nema života za ljude u gradiću; ali još i manje ima za životinje.

 

Kumulativno, sva ta menažerija stvara film u filmu. Ne samo gusto simboličko i metaforičko tkanje, već i zaseban narativ. Da su se Milić i Mlakić odlučili samo za jednu životinjsku metaforu, mogla bi im se predbaciti papirnata simbolika. No akumulacijom životinja kao da se dobila treća dimenzija filma; kazališnim riječnikom, njegova hinterbina. U Živima i mrtvima pogibija jedinice HVO-a produbljuje se pogibijom ustaško-domobranske jedinice. Treća dimenzija je povijesna dimenzija. U Mrtvim ribama umjesto izravnog povijesnog produbljivanja, imamo biološku dimenziju filma. Svijet se ne širi u vremenu, već u svojoj biološkoj kompleksnosti. Tom trećom dimenzijom film se ne spašava, ali dobiva svoju strukturu, začudnost, sveobuhvatnost.

 

Mrtve ribe nisu uspjela suradnja Milića i Mlakića, no film svejedno potvrđuje smisao njihove kolaboracije. Svaki od drugog nešto dobiva. No Milić uistinu profitira kao autor. S Mlakićem dobiva kompleksni pacifistički, anacionalistički, nežanrovski predtekst. Ne manje važno, dobiva vizu za Bosnu, međunarodno mnogo vidljiviju zemlju od Hrvatske. Milićeva usmjerenost prema ratu, žanru, i njihovim pojednostavljivanjima, potencijalno je problematična. Možemo zamisliti Milića zatvorenog u ekskluzivni, nacionalistički, hrvatski narativ: nešto od toga smo vidjeli i u Broju 55. S Mlakićem ta se potencijalna problematičnost anulira. Tako je bilo sa Živima i mrtvima. Tako je sada i s Mrtvim ribama.