Filmski stil: Teorijski pristup i stilistika hrvatskog igranog filma

8.2.2018

Naslov originala: Filmski stil: Teorijski pristup i stilistika hrvatskog igranog filma, Krunoslav Lučić, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2017. |
Filmski stil: Teorijski pristup i stilistika hrvatskog igranog filma - autor: Krunislav Lučić

Filmski stil: Teorijski pristup i stilistika hrvatskog igranog filma – autor: Krunislav Lučić

Obuhvatnija tiskana, uknjižena povijesna istraživanja hrvatskog cjelovečernjeg filma, ona koja su postavila temelje, odražavajući poglede, razmišljanja i pristup svoje generacije, a na kojima su, neizbježno, zidana promišljanja sljedećih naraštaja, hrvatsku su (i jugoslavensku) kinematografiju ponajprije sagledavali u okviru društveno-političkih i kulturnih te ekonomskih, zakonodavnih okolnosti. Stilsko očište u tom je kontekstu bilo tek rubno. Nazočno, no pojam, analiza i opis stila javljali su se u različitim i vrlo raspršenim oblicima.

 

Dašto, posrijedi su ponajprije abecedne knjige o povijesti hrvatske kinematografije iz pera marnog Ive Škrabala – Između publike i države – povijest hrvatske kinematografije 1896-1980 (Znanje, Zagreb, 1984.), 101 godina filma u Hrvatskoj, 1896.-1997. (Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998.) i Hrvatska filmska povijest ukratko (1896-2006) (VBZ/HFS, Zagreb, 2008.) – a takvo su očište podržavale i kapitalna Filmska enciklopedija (ur. Ante Peterlić, LZMK, Zagreb, 1986-1990.) te Filmski leksikon (ur. Bruno Kragić i Nikica Gilić, LZMK, Zagreb, 2003.), kao i umjereno pouzdan pogled izvana zabilježen u knjizi Jugoslavensko filmsko iskustvo, 1945-2001. Amerikanca Daniela J. Gouldinga (VBZ, Zagreb, 2004.,; prvo izdanje Liberated Cinema: The Yugoslav Experience, Indiana University Press, SAD, 1985. ). Znatnije, uočljivije izmještanje žarišta u stilsku sferu počinje u 21. st. Nešto više pozornosti stilu dao je Nikica Gilić u Škrabalu komplementarnoj, istoj, ali drukčijoj povijesti hrvatskog filma, Uvod u povijest hrvatskog igranog filma (Leykam International, Zagreb, 2010.), a pitanjima stila upornije su se, ustrajnije i zapaženije bavili Hrvoje Turković (i otprije, u brojnim knjigama i člancima) i Tomislav Šakić, čija je knjiga Modernizam u hrvatskom igranom filmu (Disput, Zagreb, 2016.) pogled na ovdašnje slikopisno pregalaštvo nanovo obasjala pojačavši upravo stilski reflektor. Jurica se, pak, Pavičić, u knjizi Postjugoslavenski film: Stil i ideologija (HFS, Zagreb, 2011.) usredotočio, jasno je iz naslova, na djela nastala nakon raspada SFRJ, u njezinim državama sljednicama, a mada se riječ stil nalazi u nazivu knjige, autor ne donosi čvrst model objašnjenja tog pojma, već ga razumijeva u vrlo širokom smislu.

 

Nestilski, odnosno pristup u kojem stil nije dominantna grana proučavanja, nipošto ne treba držati kakvom ovdašnje-specifičnom filmološko-povjesničarskom manjkavošću, kao ni manjkavošću uopće. Stil u umjetnosti, pa tako i u filmskoj, mnogo je puta uočeno i navedeno, ponajprije je pitanje prakse, a ne teorije ili, kako reče lingvist Pierre Guiraud, „jedna od onih kaleidoskopskih riječi koje se transformiraju u samom trenutku u kojem ih nastojimo fiksirati.“ Iako je filmski stil jedan od ključnih čimbenika slikopisa, nešto od čega je nemoguće pobjeći, praktično i teorijski, uvažavanje te činjenice većinom je klasičnih teorijskih tekstova kolalo prikriveno i u apstraktnom obliku. Filmski stil nigdje nije sustavno obrađen, a prezanja posve posvećena istraživanju filmskog stila i njegovih konfigurativnih i povijesnih varijacija mogu se locirati tek u 1980-e godine. No čak ni kod najeminentnijih svjetskih filmologa, primjerice Amerikanca Davida Bordwella, kojemu je filmski stil središnjica istraživanja, fenomen stila nije nedvosmisleno određen niti jasno teorijski podložen.

 

Kao što često i jest slučaj kod idiografskih znanosti, u koje pripada i filmologija, izlaskom iz područja materijalnoga, jednostavne definicije obično budu preopćenite (npr. „stil je sve što čini neko djelo“), dočim preveliko detaljiziranje dovodi do nejasnoća i proturječnosti, do onoga što Hrvoje Hribar, osvrćući se na definiranje (filmskog) modernizma u Šakićevoj spomenutoj knjizi (tekst „Veliko Razvrstavanje“, Hrvatski filmski ljetopis 90/91, HFS, Zagreb, 2017.), duhovito opisuje kao pučku zagonetku: „veliko a malo, kratko a dugačko, brzo a sporo… suha krpa na dnu mora“.

 

Ta muka, dabome, mori i koštac teorije s osobito „neuhvatljivim“ stilom. Knjiga filmologa Krunoslava Lučića (1981) pokušaj je usustavljivanja prethodnih znanja o filmskome stilu, nastojanje da se objasne temeljna načela i značajke, njegovi konstitutivni elementi, artikulacije, ograničenja, mehanizmi funkcioniranja i pretpostavljeni komunikacijski učinci. Cilj je ponuditi teorijski i metodološki okvir za razumijevanje i deskripciju stila cjelovečernjeg igranog filma te konkretan opis funkcioniranja klasičnog i modernističkog stila u zatvorenom, cjelovitom korpusu hrvatskog cjelovečernjeg igranog filma od 1945. do 1991., za vrijeme SFRJ, kao važnog dijela hrvatske baštine i kulture. Temeljna je hipoteza da je stil rezultat intencionalnog izbora između mogućih alternativa koje su se aktualizirale u filmu ili u skupini filmova te da su moguće alternative determinirane povijesno, ali i transpovijesno. Druga se hipoteza odnosi na istovjetnost mehanizama u klasičnom i modernističkom svjetskom i u klasičnom i modernističkom hrvatskom filmu.

 

Nastala kao doktorska disertacija, obranjena 2014. na Sveučilištu u Zagrebu, a potom dotjerana u svrhu lakše čitljivosti širem, neznanstvenom krugu čitatelja, knjiga Filmski stil: Teorijski pristup i stilistika hrvatskog igranog filma Krunoslava Lučića u prvom se dijelu bavi razradom teorije, s primjerima iz svjetske kinematografije, a u drugom se usredotočuje na hrvatsku, nudeći nevalorizacijska razvrstavanja na vrste i podvrste klasičnog i modernističkog stila, no ne umičući, dakako, neizbježnome, tendenciji stvarnosti da se ne da priuzdati, a još manje usužnjiti čvrstim teorijskim odrednicama. Što će reći da filmovi izabrani kao primjeri određenog stila ne pripadaju jedino i isključivo tom stilu, već da se gdjegdje šire i izvan teorijski sazidanih pregrada, dok neki od njih podjednako pripadaju barem dvama ocrtanim stilovima.

 

Unatoč poprijemčivanju teksta široj (filmofilskoj) publici, nije osobito izgledno da će se Filmski stil: Teorijski pristup i stilistika hrvatskog igranog filma tzv. običnom filmoljupcu ili filmoskloncu učiniti lako prohodnim štivom, no posrijedi je nesumnjivo znatan doprinos (možda i ne samo) ovdašnjoj filmologiji, tekst itekako vrijedan pažnje posvećenijih znatiželjnika, plodna i poticajna podloga za mnoga daljnja stručna razmatranja.

 

Vrijedi naglasiti i da je knjiga opremljena preglednim fotogramskim primjerima potkrepe pisanoj riječi, izdašnom bibliografijom te filmografijom i kazalom.