Kratki igrani film – dječja posla

8.2.2018

Med i mliko - redatelj: Marko Jukić

Med i mliko – redatelj: Marko Jukić

Ovosezonski domaći kratki igrani film arena je infantilnosti kojom naizmjence haraju djeca koja se ponašaju kao odrasli i odrasli koji ne mogu ušutkati dijete u sebi.

 

Oktavijanom nagrađena TanjaTanja, 25 min, Hrvatska, 2016.; P: Kinematograf; R i Sc: Jasna Nanut; G: Marina Redžepović, Zdenko Jelčić, Krešimir Mikić Jasne Nanut je stilski uvjerljiva vinjeta o ženi u ranim tridesetima koja, umjesto da zakorači u zrelost, regresira u buntovnu djevojčicu. Nakon što izgubi posao, vraća se živjeti s ocem te se upušta u flert sa simpatijom iz mladih dana, sada oženjenim obiteljskim čovjekom. Nanut uvjerljivo donosi osjećaj izgubljenosti svoje protagonistice, a pomaže i moćna izvedba Marine Redžepović, no film ostaje dramatrurški impotentna epizoda iz života zanimljive mlade žene koja je poželjela barem nakratko opet postati tatina djevojčica koja na klupi u parku puše crvene balone, čime autorica poentira film.

A osjećaj izgubljenosti skriven je i ispod zavodljivih pastelnih površina još jednog vizualno dosljednog i zaokruženog rada, nagradom žirija 26. Dana hrvatskog filma za scenarij (Nikica Zdunić) ovjekovječenim 13+13+, 21 min, Hrvatska, 2016.; P: ADU u Zagrebu; R i Sc: Nikica Zdunić; G: Nika Dolušić, Klara Kovačić, Nataša Dangubić Nikice Zdunić. Mlada autorica bira instagramski format slike za priču o djevojčicama na pragu puberteta koje pokušavaju držati glavu iznad vode, okružene prijetećim zahtjevima odrastanja. Svijet koji gradi Zdunić opipljiv je i zavodljiv u svojoj promišljenosti, no kao i kod Nanut, dramaturgija se namjerno odmiče od bilo kakve koherencije i zaokruženosti, samozadovoljno se zaustavljajući na razini stiliziranja izdvojenih situacija koje služe za ilustraciju Weltschmerza junakinja.

 

U Zviri Zvir, 15 min, Hrvatska, 2016.; P: Propeler Film; R: Miroslav Sikavica; Sc: Marija Šimoković Sikavica, Miroslav Sikavica; G: Marko Ban, Ivan Smoljo Miroslava Sikavice, pobjedničkom filmu 26. Dana hrvatskog filma i ex aequo dobitniku Oktavijana, nema vremena za gubljenje na razmaženosti poput osjećaja izgubljenosti, jer ovdje prikazani ljudi imaju stvarnih problema. Oni su otac i sin koji bagerom putuju na svakodnevni zadatak rušenja ilegalno sagrađene kuće, na koji se dječak ovaj put sam pozvao potajno se sakrivši u vozilo. Hoće li dječak prvi put uživo svjedočiti trenutku koji će moralno poniziti njegova oca i kako će se ovaj na kraju ponijeti, jaka je dramaturška naprava koju Sikavica koristi posežući za klasičnim rješenjima u postavljanju dramskog sukoba, a koju na razini izvedbe zaodijeva u kvazi dokumentarizam, radeći s naturščicima i s naturalistički mišljenom kamerom Danka Vučinovića. A da u bijelom svijetu od malih kinematografija prije svega očekuju da snimaju filmove o kontradikcijama  svoga društva (sjetimo se Zvizdana Dalibora Matanića, 2015) potvrdio je i žiri kratkog programa u Cannesu, dodijelivši Sikavici posebno priznaje.

 

Drugi naš kratki film koji je imao zapažen međunarodni festivalski put jest Po čovikaPo čovika, 20 min, Hrvatska, Francuska, 2016.; P: Restart; R: Kristina Kumrić; Sc: Maja Hrgović; G: Janja Avdagić, Leonarda Živković, Franjo Dijak, Marina Redžepović Kristine Kumrić, još jedna priča o ljudima koji nemaju vremena promišljati egzistenciju jer imaju prečih problema – dvjema djevojčicama se vraća otac iz dugotrajnog ratnog zarobljeništva. Kako to obično biva, ratno nasljeđe i njegove traume autori koriste ne bi li našli rudnik emocija kojima prijeti konstantna eksplozija i pred čijom snagom svaka dramaturgija postaje dovoljno dobra da nosi film.

 

Emocije pod eksplozijom iskoristila je još jedna autorica primijećena u bijelom svijetu – Antoneta Alamat Kusijanović s filmom U plavetniloU plavetnilo, 22 min, Hrvatska, Slovenija, Švedska, 2017.; P: Motion, Blade Production; R: Antoneta Alamat Kusijanović; Sc: Christina Lazaridi; G: Gracija Filipović, Vanesa Vidaković Natrlin, Dominik Duždević. Ona je, osim na dječju nevinost suočenu s izvrnutom logikom svijeta, na koju igra i Kumrić, zaigrala i na kartu vizualne ekspresivnosti u ključu Zvizdana, posudivši od Matanića snimatelja Marka Brdara. Priča o prijateljstvu dviju djevojčica ovdje je izbačena iz ravnoteže uvođenjem dječaka s kojim jedna od njih ima nešto više od prijateljstva pa je dramaturgija i ovdje pokrenuta  uvođenjem neželjenog muškarca.

 

Film koji je slavio u programu Kockice 15. Zagrebačkog filmskog festivala, Čistačica Čistačica, 10 min, Hrvatska, 2017.; P: Kino klub Split; R i Sc: Matija Vukšić G: Marija Škaričić, Ante Duić, Saša Kosanović Matije Vukušića, od svih navedenih ima najjači problem za okidač priče – ubojstvo svećenika koje počini mladić čija majka čisti župni ured. Redatelj u prvi plan izvlači dugi monolog što ga čistačica izgovara pred policijom ne bi li spasila sina te ga kruto i jednolično bilježi zaključivši kako je patos riječi jači od slike.

 

Ali bilo je i onih koji nisu jednostavno rušili ravnotežu odnosa ili tražili razrješenja već umjesto toga tragali slikom i detaljem. Spomenimo nadahnut studentski rad Tomislava Šobana Nije odgoj Nije odgoj, 17 min, Hrvatska, 2017.; P: ADU u Zagrebu; R i Sc:  Tomislav Šoban; G: Nadia Cvitanović, Livio Badurina u kojem se autor hrabro otvara mogućnostima slike da nas apstraktnom ili autorefleksivnom kvalitetom približi subjektivnosti likova, nastavljajući se na istraživanja započeta prethodim radom Kako je Iva otišla 6. rujna 2016 (2016). Ovdje je protagonistica i opet mlada, izgubljena žena  – studentica slikarstva koja izlazi na večeru sa svojim starijim profesorom. Šoban kadrira odvažno uporno pokušavajući doći bliže emocionalnim treptajima junakinje ulovljene u situaciji koja iskušava njene granice.

 

A granice su uspješno testirala i dva mlada autora koja ostavljamo za kraj ovog osvrta. Mate Ugrin je u U međuvremenu U međuvremenu, 18 min, Njemačka, Hrvatska, 2017.; P: Filmförderung Hamburg/Schleswig-Holstein, HFBK Hamburg; R i Sc: Mate Ugrin; G: Adam Karuntanović, Srđan Ilić, Radmila Klemen odvažno produljio trajanje kadra u priči o rastanku dvojice prijatelja u malom gradu pretvorivši ga u vizualnu meditaciju o neizrečenom kakvu je ponudio i prethodnim ostvarenjem Mjesta u blizini (2016).

 

Matko Jukić je, pak, duhovitim i duhovnim Medom i mlikom Med i mliko, 25 min, Hrvatska, 2016.; P: Kino klub Split; R i Sc: Marko Jukić; G: Željko Babić, Mila Jukić, Šimun Šitum infantilnosti prišao svjesno, gledajući je ravno u oči. Film kroz pomno strukturirane, naizgled banalne situacije iz života trojice prijatelja što vegetiraju u splitskom ljetnom beznađu, prikazuje njihovu nemogućnost da u život upišu smisao, čak i onda kada im se on ponudi kroz iskustvo susreta sa smrtnošću. Jednom od njih umire baka i tri prijatelja spremaju njezine stvari u vreće za smeće, zarobljeni vlastitom nijemošću koju su tako predano njegovali. Već u sljedećem prizoru i opet će se sakriti pod masku dovitljivog mediteranskog cinizma usmjerenog treptajima svakodnevnice – ono što Jukić bilježi svojim dugim, izmještenim kadrovima jest poetika dokolice koja skriva pitanja o smislu ili njegovom odsustvu.

 

Možemo li se i trebamo li se pomiriti s onim dječjim u nama pitanje je koje nije infantilno kada je precizno i inteligentno postavljeno. Ovi su ga mladi autori autentično oblikovali iskoristivši vlastita previranja kao ogledalo svojih mogućnosti.