Novine

8.2.2018

Naslov originala: Novine | Godina: 2016. | Trajanje: 12 x 50 min (1. sezona) | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Dalibor Matanić | Scenarij: Ivica Đikić | Glumci: Branka Katić , Aleksandar Cvjetković , Olga Pakalović , Tihana Lazović , Goran Marković, Dragan Despot | Producent: HRT, Drugi plan |
Novine - redatelj: Dalibor Matanić

Novine – redatelj: Dalibor Matanić

TV-serije dio su moje mladosti. Moj osobni ritual inicijacije u svijet odraslih. Naime, kao šestogodišnji klinac odlazio sam kod dragih susjeda Dalmatinaca – Katice i Zdenka, pokoj im duši – kod kojih sam nedjeljom (ili je bila subota?) s roditeljima hodočastio na skupno gledanje Našeg malog mista (Miljenko Smoje-Daniel Marušić, 1970-1971). Jezik Smojinih junaka bio je mi poprilično stran za razliku od onoga koji sam (već tada!) čitao u Zlatnoj seriji i Lunovom Magnus stripu. Ipak, Zdenko i Katica su se tako zdušno smijali i zabavljali da sam i ja bio sretan u ozračju njihova malog podrumskog stana. Doista, to nije bila nimalo loša inicijacija kroz prozor u svijet, mislim. Poslije, svakom novom reprizom dotične serije, u to sam bio sve uvjereniji. Koju godinu poslije, i moji su roditelji nabavili prvi RIZ-ov TV-aparat. Kako su me dragi susjedi inficirali svojim pričama o Ajduku i ja sam se navukao. Hvala bogu, te sedamdesete su bile i zlatne godine splitskog kluba pod vodstvom Ivića. Strast za TV-om otad je bila vezana uz sportske prijenose omiljenog kluba, a znali smo se buditi usred noći ne bismo li uhvatili koji meč Cassiusa Claya.

 

Ipak, nije mi nešto dalo mira već tada i pomalo sam prestao skupljati tek sportske rezultate i počeo slušati starije koju su pričali kako ih je Smoje sve „dobro opra“. Koga je to Smoje „opra“? Pa ove „gori“, rekli su mi oni dolje (iz podrumskog stana). Danas valjda znam o čemu se tu radilo. Valjda!? No, spomenute sedamdesete bile su godine u kojima sam sretno odrastao slušajući Boney M., ABBU, Smokie… ili, Tomu Bebića; usput sam i gledao Čkalju, Miju, Burduša… Dudeka, Regicu, babu Ikaču i… bilo je skromno i lijepo. (Kako to beznadno patetično danas zvuči!). Već puno prije negoli sam se spustio do najbližeg lokalnog kina Otokar Keršovani, već sam znao sve junake domaćih serija (ali i onih iz mitskog Gradića Peytona, 1964-1969). Poslije, nakon prvih špageti-vesterna, mnogi od tih TV-junaka nisu mi postali dosadni, već još bliskiji naspram okrutnosti s ekrana koja me vraćala stripovskim junacima i pucačini. Uz domaće TV-serije osjetio sam da, nekako, živim u zemlji u kojoj se puno zabavlja i smíje, iako su drugi govorili da se „puno toga NE smije“. Mejaši (Mladen Kerstner-Ivo Vrbanić, 1970), Gruntovčani (Mladen Kerstner-Krešo Golik, 1975), Diplomci (Siniša Pavić-Nebojša Komadina, 1971), Kazalište u kući (Pozorište u kući, Novak Novak-Dejan Ćorković, 1972-1984)… sve su to odreda bile TV-serije u kojima smo uživali, nestrpljivo iščekujući sedam dana do nove epizode.

 

No došao je i pubertet. Kako je i škola bila sve udaljenija od kuće, polako je izlaske kod susjeda zamijenio izlazak u grad… u kino. (Zagreb ih je tada imao više od 20, neki kažu i 26 dvorana.) TV-serije nadomještene su kino-filmovima. Ipak, ozbiljnije sam filmove počeo gledati tek nakon pametnih srednjoškolskih razgovora, a one umjetničke tijekom studija i Peterlićevih kolegija. I tako, TV-serija je pomalo postajala nečim u zapećku mojeg interesa.

 

Kada se osvrnem iza sebe, ipak i danas se najradije sjetim takovih TV-događaja kakvi su bili Štivičićeva i Hetrichova Kuda idu divlje svinje (1971) te Grlićeva i Karanovićeva Grlom u jagode (1976). Svakim novim gledanjem shvaćao sam tko sam, gdje sam i, valjda, kamo idem!?

 

Novine - redatelj: Dalibor Matanić

Novine – redatelj: Dalibor Matanić

Radim sada veliki vremenski skok. Ovo tko sam, gdje sam i kamo idem, u novoj državnoj konstelaciji suverene i neovisne, nadasve demokratske Hrvatske, učinilo mi se neprekoračivim i nedosezivim misterijom. Rekli su mi, NE!, sve ono prije bila je laž i bio si naivan i glup kad nisi shvatio kak` nam je tada bilo. (??) Nisam se s tom bolnom istinom pomirio ni dan-danas. Naime, na TV-u danas najčešće gledam dječji program, TV-Vrtić i Juhuhu. Stvarno, ne lažem.

 

Ipak krajem 2016. – nakon najave o TV-seriji koju redateljski potpisuje Dalibor Matanić, a čiji je scenarij uobličio Ivica Đikić – nakratko sam se izvukao iz fantazme da je na HRT-u jedino vrijedno gledati maštovite dječje subverzije. Već prva epizoda Novina me je učvrstila u uvjerenju da tu ima nečega. (E, baš sam otkrio toplu vodu…) Namah sam pročitao da je Matanić seriju napravio poput nordic-noir trilera skandinavskog štiha, a da je kao uzor imao i čuvenu Žicu (The Wire, 2002-2008). Počinje… Misteriozna noćna vožnja automobilom kroz riječku noć pojačana je susretom sa skitnicom, čiju je životnost upotpunila činjenica da je on skupljač boca – a što je primordijalna slika uspjele HR-tranzicije iz mraka socijalizma u raj neovisnosti – no tada se zbude nesreća i… smrt troje mladih ljudi. Dakle, počinje kiša i tako to…

 

Ovakav početak bio je sjajan teaser za održavanje pozornosti tijekom cijele epizode. Autori nisu htjeli dugo zadržavati suspense o počinitelju/krivcu te nesreće, pa su nas na kraju prvog nastavka upoznali i s njime. No, sve prije toga bilo je dovoljno da se zavrti intrigantna priča o korupciji, političkoj moći, „kulturi laži“ (Dubravka Ugrešić), sprezi Crkve i Države kao onih subjekata koji ponajviše ispunjavaju prazninu koju je nekada činilo to što se zvalo javni prostor (davnije, Agora ili Forum). Počinje se razmotavati priča o Hrvatskoj kakvu predobro znamo i poznajemo. O, da… predobro i prebolno. Đikić i Matanić smještaju svoju pripovijest u milje redakcije dnevne tiskovine, epski nazvane Novine. Namah uspostavljeni ambijent Rijeke i jedinog dnevnog javnog glasila u Hrvatskoj u kojem se još uvijek usudi govoriti i pisati otvoreno o slučaju-Hrvatska i činjenici njezina promašenog bitka – naime, Novog lista  – daje priči autentičnost. Slučaj i činjenica? Sjetimo se početka Wittgensteinova Tractatusa: „Svijet jest sve što je slučaj. Svijet se sastoji od činjenica“. Da, tomu je baš tako s nama i sa svijetom! Svakome rođenom u Hrvatskoj otprije nekih pola stoljeća sve će biti jasno. Naravski, ako je spreman suočiti se s činjeničnim stanjem (pre)Lijepe Naše. Držim da iza slučaja njezine dorian-grayevske ljepote sve više probija slika nakazne tvorevine u kojoj se vlast kroji između Šatora u Savskoj 66 i… Kaptola. Novine kreću već u prvoj epizodi s hodočašćem glavnog urednika eponimne tiskovine kod nadbiskupa. Ima li sugestivnije slike od ovoga? Retorički? Naravno, ali „tim gore po činjenice“ (Hegel).

 

Ono što mi se čini sjajnim u Matanićevoj seriji jest njezina vizualnost. Koliko god se to činilo trivijalnim, upravo ambijent sive, betonske Rijeke besprijekoran je odabir scenerije (iako možda uvjetovan i intimnom osobnom pričom autora). Mnogi kadrovi iz ptičje perspektive, kao i establishing-shotovi te panoramske slike, djeluju zastrašujuće. Pravo je to ozračje za jednu skoro pa horror-priču!

 

Građevinski tajkun Mario Kardum (Aleksandar Cvjetković) odlučuje kupiti Novine, posljednji bastion poštenog i autonomnog novinarstva. Naravno, ne stoga što je odjednom postao zainteresiran za dobre, istraživačke tekstove. U pozadini ovog poslovnog poteza stoji tek igra moći i preživljavanja u njoj. Glavni suigrač, ali i uvijek potencijalni mu smrtni neprijatelj u toj beskrajnoj utakmici, jest Ludvig Tomašević (Dragan Despot), beskrupulozni političar kojem su ciljevi postavljeni vrlo visoko. Naime, želi postati predsjednik države. Dramaturška linija priče ipak ponajviše zasijeca u tkivo same redakcije eponimnih novina. Nesigurni glavni urednik Martin Vidov (Zijad Gračić) i nadređeni mu direktor Vuković (Damir Lončar), pritom su tek Gestalt-likovi na pozadini živog pulsa samih djelatnika u proizvodnji svakodnevne doze više ili manje provjerenih i distribuiranih informacija. Među likovima Matanićeve i Đikićeve storije tako pronalazimo iskusnog novinarskog vuka, pomalo ciničnog, ali i sjetnog Nikolu (Trpimir Jurkić), omiljenu mu mladu kolegicu Tenu (Tihana Lazović), ambicioznu i željnu moći, Alenku (Olga Pakalović), njezina istraživački potentnog muža Andreja (Goran Marković), no sam probrani casting predvodi beogradska glumica Branka Katić, u ulozi beskompromisom (intelektom?) najjače, ali i emotivno krhke novinarke Dijane Mitrović.

 

Naravno, za podatnost i intrigantnost pripovjedne potke uvedeni su i mnogi karakteri-tipovi koji odslikavaju poznate nam okolnosti korumpirane sprege moći između policije i sigurnosnih službi do već spomenute crvene linije uspostavljene između domoljubne politike i visokih crkvenih dostojanstvenika. Sjajnu ulogu tako daje Zdenko Jelčić – jedan od najsugestivnijih negativaca nekada YU, a kasnije i HR-kina – kao Blago Antić, čije će veze i kontra-obavještajna moć sve karaktere zavrtjeti u đavolju igru. Malu, ali i vrlo sugestivnu rolu nadbiskupa igra Zdenko Botić. Ovaj je, pak, lik preko vrlo suptilnog karaktera Kardumove majke Dubravke (Edita Karađole), onaj živototvorni element koji unosi opipljivu zbiljskost u ionako vrlo vjerno odslikano mentalno sivilo drage nam domaje, jer, nota bene, Matanićeva serija progovara upravo o njoj – Hrvatskoj.

 

Novine - redatelj: Dalibor Matanić

Novine – redatelj: Dalibor Matanić

Svojedobni početak emitiranja Novina u prime-timeu HRT-a bio je istinska subverzija. Nedjeljom nakon doze ideološkog pranja u središnjem Dnevniku suočili smo se s nevjerojatnim preobratom. U igranom nastavku večeri vidjeli smo nešto posve drukčije od onoga što nama se državotvorno nudilo netom prije. Ako kritika umjetničkog i medijskog artefakta zasigurno zaslužuje analizu stvaralačkog postupka njegovih autora, ovdje ona dolazi u drugi plan (btw, ime je to i produkcijske kuće koja stoji ispod projekta!). Obje TV-ekipe svoj su posao zanatski odradile gotovo besprijekorno. (Drugu redateljski potpisuje Ivan Sikavica). Dramski, karakterološki, napose vizualno serija je to koja podsjeća na najbolju tradiciju ovdašnje produkcije. Stoga, ne mogu, a da ne insinuiram kako je to namah zasmetalo dežurnim dušobrižnicima. I ne samo kaptolskim… Serija se ubrzo počela emitirati s tjednima pauze, pa onda i dva-tri dana uzastopce, skoro napreskokce, tako da je malo tko mogao uhvatiti precizno točne termine emitiranja. (Svojedobno je to bio slučaj i s dadaistički subverzivnom serijom Zakon! Zorana Lazića, Tončija Kožula i Ivana Gorana Viteza, 2009.)  Novine doista istupaju onkraj okvira onoga što se ideološki naziva politička korektnost. Država i Crkva, bez pretjerivanja, ovdje se apostrofiraju kao glavne nemani ovdašnje produljene tranzicije. To nije ostalo nezapaženo kod čuvara nacionalne samobitnosti. (Vidi npr. ovdje.)

 

Međutim, i ne zbog neke obrane slobode autorskog stava dvojca Matanić-Đikić, već zbog stvari same, mora se reći da su njezini karakteri životni i da posjeduju nesumnjivi integritet. (I u dobru i u zlu; ne postoji apsolutni pozitivac u kolopletu negativca!) Čak i ako likovi koje tumače gube svoju neovisnost u sukobu s moći. Tako, neokaljanima neće ostati možda nam najsimpatičniji, promiskuitetni Andrej Marinković (u odličnoj interpretaciji Matanićeva heroja iz Zvizdana, Gorana Markovića). Također, beskompromisna Dijana lavirat će od nepopustljive profesionalke do tražiteljice utjehe kod konobara ili u raskalašenoj joint-bakanaliji s kolegicama. (Btw, sekvenca s kraja 10. epizode u stanu s tri žene, uz muziku Leta 3, bit će mi jedan od emotivnih vrhunaca Novina.)

 

Ipak, priznajem… najbolju rečenicu u cijelom serijalu u posljednjoj epizodi izgovara Nikola Martić: „Čini se da radno mjesto i obraz više ne spadaju u istu rečenicu“. Je li to tuga? Ne… dobrodošao trenutak istine ovdje i sada.