Zagrebački Ekvinocij

28.7.2019

Naslov originala: Zagrebački Ekvinocij | Godina: 2019. | Trajanje: 94 | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Svebor Mihael Jelić | Scenarij: Svebor Mihael Jelić | Glumci: Lena Medar, Lana Bogović, Luna Pilić, Patrik Gregurec, Mislav Živković, Tin Blagojević | Producent: CEFGI |
Zagrebački Ekvinocij - redatelj: Svebor Mihael Jelić

Zagrebački Ekvinocij – redatelj: Svebor Mihael Jelić

Svaka generacija »vrti svoj film«. Svaki naraštaj ima neku sliku o sebi. Ideje mladih koje ih razdvajaju od »pojmova« starijih nesumnjiv su znak – modernosti. I tomu je tako još od 17. stoljeća i čuvene književne polemike u francuskoj akademiji: »Querelle des anciènes et des modernes«. I u ovim našim vremenima te zemljopisnim koordinatama nije drukčije. MLADI, s ne baš previše novca, te shodno, s malo neke mogućnosti da pokažu svoju vidljivost – a u društvu koje je hijerarhijski strukturirano po modelu stranačke podobnosti – TRAŽE ZABAVU. Naravno, ne onu koju za njih isplaniraju »oni stariji«. Pa, kako to rade stariji tinejdžeri i oni koji su tek prešli dvadesetu u Zagrebu?

Zagrebački ekvinocij film je te generacije. »Urbana legenda« kaže da je nastao s ukupno 9199 kn prikupljenih »donacijama«. Svi su ga radili besplatno: redatelj, producentica, glumci i… stotine statista. Kako se ono kaže »iz čiste ljubavi za film«. I to se u filmu vidi… Jer, da stavimo to u jedan drugi, poznati kontekst, film je to »rađen narodom, od naroda i za narod«. Upravo demokratski! (Za razliku od korporativne, državotvorne sprege kapitala i nacije, npr. Generala.) Dakle, Zagrebački ekvinocij daje nam jedan model kako bi hrvatski film mogao izgledati u budućnosti (koja se već dešava). Barem kao odvjetak HR-kina. Da ne bilo baš sve na pukoj spontanosti i impulsu, pobrinuli su se redatelj i scenarist Svebor Mihael Jelić, ali i glavna producentica koja se publici na ZGB-premijeri obratila svojim iskustvom – Ena Bašić. Priča je filma vezana uz jednu zagrebačku noć, odnosno tulum koji se odvija u stanu od nekih 120 m2, ali i po zagrebačkim ulicama na potezu Džamija-Opatovina. Šestoro mladih odluči iskoristiti što im je stanoviti »dobrotvor« Klas ostavio to »blago do stana« i zbrisao u Švicarsku.  (»Otići vani« je, BTW, najrealističnija moguća situacija za HR-film o mladima!). I sad… treba nabaviti cugu i klopu, a i jedino istinsko »pogonsko gorivo«. Naime, »kesa«, tj. »gens« će zadovoljiti ono osnovno – nahraniti gladne i napojiti žedne.

Njih šestoro će upasti u stan u ulici Kneza Borne (blizu Džamije), kako bi tamo obilježili naslovnu zgodu filma, ZGB-ekvinocij, naime ožujsku ravnodnevicu. Na neki su način proslavili »dolazak proljeća« u Zagreb. Nakon što nam autor predstavi protagoniste, svoju će naraciju voditi u tri usporedne linije priče. U prvoj njih dvije, Lena (Lena Medar)i Maša (Lana Bogović) upadaju u stan. Tamo će koordinirati akcije druge dvije grupe. Pokušati »koordinirati«, ali, naravno, neće ih moći iskontrolirati, jer… zbivanja u noćnome Zagrebu će uhvatiti neočekivani zamah poput onoga u Scorseseovu klasiku After Hours. Najdramatičnije/najzabavnije su ovdje sekvence sa Susjedom (mrzovoljna i agresivna Ksenija Marinković).

Drugu će narativnu liniju nositi Luna (Luna Pilić) i Blagi (Tin Blagojević). Njih dvoje, pak, zaduženi su naći sredstvo za oslobađanje. »Sredstvo za oslobađanje«? Da ne bude zabune, sve je objašnjeno… radi se o gorespomenutoj »kesi« ili »gensu«. Jer, kakav to bio tulum bez nekada znanih shitova, gandže, itd… To je, jednostavno, conditio sine qua non svakog partyja. Slažete li se???? Potraga za tim, transcendentalnim uvjetom (Kant!!) »zabave po sebi« (an sich), zapravo, detekcijski je najpodatniji dio filma. Skuliran do boli, BLAGI (valjda najjači lik u filmu) i neurotična LUNA, pokušat će doprijeti do lika koji se odaziva (ali ne na mob, ili bilo koje ino tehnologijsko sredstvo komunikacije!) na ime LEPI (Domagoj Martinko). Potraga će se odvijati na punktovima Opatovine, preko Džamije, a uspješno će se dovršiti u Tvornici na koncertu T-rapera HIGH5. Iz ovoga dijela priče posebično će uspjela biti sekvenca susreta na Dolcu. Naime, tamo njih dvoje susreću policajca-punkera (kojeg najprirodnije inkarnira Dado Ćosić). I on sam se, kaže u znamenitoj replici (otprilike) »napušio tol’ko trave, da ga je sram kad ga vide krave«. Je li ovo urnebesno? Ma, naravno… s tim je ciljem i napravljeno. Je li, pak, duhovito? Hmmh… o tome bi se dalo dalje razglabati.

Konačno, treća linija priče vezana je uz noćno putešestvije dvojice najboljih frendova, Mrve (Patrik Gregurec) i Kačija (Mislav Živković). Njihova misija započinje u Močvari – gdje, BTW, trebaju nagovoriti Leninu »simpatiju«, Mikija Solusa da se priključi partyju – nastavlja se noćnom vožnjom u Uberu, da bi se nakon ludih avantura u ZET-ovim vozilima, najprirodnije, završila na Muriji. U ovome dijelu filma, autori su ubacili najviše glumačkih profića. Dobar je (ali skoro pa očekivano) Ozren Grabarić kao policajac Šime, ali je »vispreno zabavan« (pa pomalo i neočekivano za njegov profil glume) – Goran Grgić kao »uberovac« sa strašću prema Zrću. Posebno je nadahnut i stand-up komičar Marko Petar Orešković kao ZET-ov kontrolor. Iako pomalo nadahnuta slap-stick komedijom, ova je epizoda, iako naizgled najurnebesnija – najklasičnija po žanrovskim motivima.

Pripovjedna linija se prstenasto zaokružuje sljedećeg jutra. »A kaj ćemo raditi danas?« Niš… a možda ipak nekaj uleti u ovome ničeanskom »vječnom vraćanju jednakog« (jer se opet njih šest nađe u Old Pharmacy kao zaokruženoj putanji). Zagrebački ekvinocij – nazvan po istoimenoj pjesmi kultnoga Mikija Solusa, koji se ipak na koncu pojavi, ne kao princ na bijelome konju , nego u Peugeotu – ultimativni je DIY proizvod. No, zasigurno, ne i stihijski sklepan, ni prepušten slučajnostima, a kamoli tehničkim fuševima ili čemu amaterski prispodobivom.

Naprotiv, Svebor Mihael Jelić – budući Hanekeov »slušač« na bečkoj akademiji! – uobličio je žanrovski patchwork umjerene zabavnosti i veselja. NE, NE… nimalo to nije bilo neočekivano. Zar se išta manje trebalo desiti nakon dvije godine predanog rada? Ipak… je li film na razini sličnih redateljskih provokacija Clarkea-Korinea, Smitha ili Rodrigueza? Ni približno… Previše je tu glumačko-klinačkog diletantizma, script pukotina, a i dinamika bi bila puno bolja, da se nije pokušalo film produžiti na standardno trajanje od sat i pol.

Ipak, uz Dnevnik Diane Budisavljević, neprikosnovenog pulskog pobjednika, dobili smo naznaku jednog drukčijeg sebepoimanja Hr-kinematografije. Iako bez imalo politike u sebi – ako takvim ne shvatimo CCCP majicu na protagonistu u sebesituiranju nakon noćnog tripa?! – Zagrebački ekvinocij je dobrodošao adrenalinski šok za svijest o postojanju paralelnih svjetova u ovoj državi. Jesmo li se uzbudili jer klinci ne mogu do ekstaze bez supstancija i stimulansa? Imaju li ti klincu ikoju drugu ideju od partijanja i zabave u svom univerzumu?

POOOJMA NEMAM… Ali nije li taj klinac iz filma – koji nije tek »navijač vatrenih« ili »izvrsnik u HR-društvu znanja«, a što dalekovidnička katedrala duha promovira kao poželjne alternative – zapravo onaj koji će biti gledatelj gorespomenutog kino-proboja Dane B.?

POOOJM… Ma ne, Zagrebački ekvinocij mali je filmić što ga je jedna generacija snimila kao posvetu samoj sebi. Ne preveć pametan, ali zabavan. Sve njegove slabosti – kojih nije malo s obzirom na cjelinu filma – mogu se oprostiti zbog njegove ideje i atraktivne vizualnosti. Posveta je Džamiji kakvu pamtimo još od naslovnice Filigranskih pločnika. A i što bi se drugo kao poanta napisa moglo očekivati od »mrzovoljnog, sredovječnog kritika« odraslog uz Novi val?