Filmska gramatika videoigara: modaliteti izlaganja novih medija

17.1.2020

Filmska gramatika videoigara - Ilija Barišić

Filmska gramatika videoigara – Ilija Barišić

„Posrijedi je jedna od najbriljantnijih disertacija s kojom sam se susreo, jedna od najizvrsnijih knjiga koja u nas otvara novo teorijsko područje, ujedno i izvorni prilog svjetskoj teoriji videoigara…“ Pozitivne recenzije strukovnih recenzenata doktorskih disertacija i stručnih knjiga uobičajeno jesu pohvalne, ali mahom ispisane odmjerenim, suzdržanim izrazom koji sugerira i podrazumijevano potvrđuje znanstvenu ozbiljnost. Iz navedenog izvatka recenzije stručnog recenzenta Hrvoja Turkovića, otisnutoga na preklopu ovitka knjige Filmska gramatika videoigara: modaliteti izlaganja novih medija Ilije Barišića – objavljene u nakladi HFS-a, uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, Hrvatskog audiovizualnog centra i Društva hrvatskih filmskih redatelja – očito izbija nezatomljivi entuzijazam. Neobičan pristup budi pozornost sam po sebi, osobito kad je posrijedi procjena uglednog i iskusnog filmologa u čijim se temeljito proničnim radovima na takav ton malo kad nailazi.

Pa ako je Turković tako neskriveno, superlativno oduševljen, doista mora biti riječ o iznimnom djelu. Knjiga Filmska gramatika videoigara: modaliteti izlaganja novih medija (prilagođena je) doktorska disertacija Ilije Barišića (Zagreb, 1981.), kroatista i povjesničara, ali i strasnog zaljubljenika ponajprije u videoigre, a zatim i u film. Spajajući te interese i znanja ostvario je djelo kakvome u nas nema prethodnika, a koje je rijetkost i svojevrsna inovacija i u svjetskim razmjerima. U potonje, doduše, dolje potpisani nije osobito upućen, no pouzdaje se u Barišićeve navode o tomu da je prethodno uopće objavljeno razmjerno malo znanstvenih teorijskih radova i knjiga o videoigrama, a o odnosu filma i videoigara najviše desetak.

„Mlado, potcijenjeno i akademski ignorirano polje videoigara, u mnogim svojim aspektima ostalo je neistraženo ili obavljena istraživanja nisu usustavljena i cjelovita, a jedno od tih područja je i odnos filma i videoigara.“

Znanstvenoteorijsko razmatranje videoigara još je, dakle, u začecima i ta nova, zabavljačka, umjetnost, u smislu društvene recepcije dijeli mnoge sličnosti sa sad već stoljeće i četvrt starom, ali ipak još podosta mladom filmskom umjetnošću. Kao i svojedobno film, videoigre su krajem 20. st. ponajprije doživljavane kao obična, u sadržajnoj biti bezvrijedna pučka zabava, vašarsko– komercijalni proizvod za razonodno popunjavanje vremena. (Prve videoigre osmišljene su 1940-ih i 1950-ih, a prvi procvat nastupio je 1970-ih.) Kao što se nekoć o filmu znalo i moglo pisati tek rabeći pojmovnik, frazeologiju i vrijednosno-estetske sustave preuzete iz proučavanja drugih, starijih, afirmiranih umjetnosti kao što su kazališna, književna, likovna, glazbena, arhitektonska, ili iz drugih područja, kao što su filozofija, sociologija, psihologija, politika i dr., tako se i o videoigrama isprva najčešće pisalo i razmišljalo kroz prizme nečega poznatoga i usvojenoga otprije. Stanje teorijskog i razmatračkog filmoumovanja se nakon kojeg desetljeća znatno poboljšalo, osmišljeni su i usvojeni mnogi pojmovi koji se odnose specifično na film, a i sam društveni status slikopisa, koji je ostao zabava, ali i postao, tj. priznat je i kao umjetnost, neusporedivo je ugledniji negoli u startu. Iako je, prirodno i nužno – jer posvemašnje osamostaljivanje naprosto nije moguće – u opisima i prosudbama i dalje vezan uz ostala umjetnička i neumjetnička područja. Sa sličnim se teškoćama nose i videoigre i njihovi proučavatelji i zagovornici, trseći se, razumljivo, izboriti za njihovo društveno dostojanstvo te osamostaljenje u znanstvenoteorijskom pogledu.

Utoliko se mnogi videoigrofili protive raspravama i tumačenjima videoigara (kompjutorskih, digitalnih, elektroničkih) postavljenih iz gledišta zasnivanih na filmskoj teoriji, smatrajući da se time maćehinski unižava i kolonizira individualnost videoigara. No kao što je nemoguće, pa i nepotrebno, posve autonomizirati film od ostalih, gore navedenih i nenavedenih područja s kojima neizbježno jest u nekom odnosu, nije moguće, niti smisleno, pretvarati se da videoigre nisu prožete s mnogočime. I Barišić smatra da je znanstvenoteorijsko osamostaljivanje proučavanja videoigara opravdano i potrebno, no očevidno mu je da razmatranja na različite načine, iz različitih motrišta, makar ona bila usidrena u drugim znanostima, pridonose obogaćivanju, a ne osiromašivanju vrijednosti predmeta, teme, polja istraživanja. U ovome slučaju stožerni pogled dopire iz filmologije, sretnom okolnošću vjerojatno i zato što je Barišić sklon filmu, ali i općenito vrlo naravno, jer i najpovršniji i najnestručniji namjernik namah će asocirati da videoigre imaju neke veze s filmom.

Na 250 stranica rasprave tiskanih slovcima malešnoga fonta, Barišić, dakle, propituje prikladnost filmološkog okvira za promišljanje naravi i načina doživljaja videoigara te izučava, ustanovljuje i razgraničuje odnos videoigara prema filmu, nipošto ne podređujući noviju umjetnost starijoj, inovirajući neka stajališta, teze i shvaćanja, kao i pojmove i hrvatske novokovanice umjesto engleskih usvojenica (igratelj/gamer; igroizvedba/gameplay – nerijetko u suradnji s Turkovićem, s kojim se, saznajemo iz fusnota, naveliko konzultirao) koje će, moguće, postati dijelom standardnog rječnika komunikacije vezane uz videoigre ili čak i šire. Mada je prohodnost teksta podosta određena stupnjem čitateljeva poznavanja videoigara koje se, dakako, često primjerno navode, a zacijelo i zadanošću forme i stila znanstvenog rakursa, Barišić, osim pronicljivo i harno, piše živo, tečno i čitljivo, mjestimice uplićući poneku tihu duhovitost („Dokle god se ne pogubimo… smatram da ne možemo previše zabludjeti, ne više nego što je to inače svojstveno teoriji.“), tako da je Filmska gramatika videoigara štivo koje sa zadovoljstvom mogu čitati i oni kojima su videoigre španska sela.

U odličnom likovnom oblikovanju (Željko Serdarević) koje na naslovnici parafrazira jedan od najpoznatijih filmskih plakata, onaj za Ralje (Jaws, 1975.) Stevena Spielberga, knjiga, kako i valja, sadrži i bibliografiju, ludografiju (popis videoigara), rječnik teorije i kulture videoigara, kazalo imena, pojmova i naslova te sažetak na engleskom jeziku.