Intervju – Aldo Paquola, dobitnik nagrade HDFK Vladimir Vuković za životno djelo 2019.

17.1.2020

Aldo Paquola

Aldo Paquola

Filmski kritičar iz Rijeke Aldo Paquola, rođen je u Prezidu 28. listopada 1952. godine. Školovao se u Rijeci gdje je završio Sušačku gimnaziju, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1981. je godine diplomirao filozofiju i opću lingvistiku. Početkom sedamdesetih počeo je objavljivati filmske kritike, najčešće u Novom listu. Slušatelji ga pamte po emisiji Goldfinger HRT Radio Rijeke.

Prema vlastitom scenariju režirao je kratki dokumentarni film Automati želja (19 min, produkcija Emir Ćejvan, 1979.), a objavio je i dvije knjige filmskih kritika i ogleda: Don Huanovo ponoćno zrcalo (Centar društvenih djelatnosti mladih, Rijeka, 1996.) i Retrospectator (Adamić, Rijeka, 2006.), potom  knjigu kratkih priča Samozatajni hermafrodit (Adamić, Rijeka, 2000.) te zbirku kolumni Licemjer (Kvarner, Novi Vinodolski, 2019.). Danas ga muči psorijatični artritis, kretanje mu je otežano, ali nije klonuo duhom.

Gospodine Paquola, prije svega čestitke na nagradi za životno djelo!

Hvala, imam jednu anegdotu u vezi te nagrade. Kao da su mi rekli: „Evo vam nagrada za životno djelo, a pojedinosti dogovorite s pogrebnikom!“ Šalim se, naravno. Ta je nagrada poticajna i puno mi znači pogotovo jer nosi ime po Vladimiru Vukoviću, uglednom filmskom kritičaru kojeg sam, tijekom mojih studentskih dana u Zagrebu, osobno poznavao. Nisam se baš volio kretati u tom krugu u kojem se kretao gospodin Vladek – iskreno, neki od tih ljudi su mi išli na živce. Kao škorpion u horoskopu, malo sam isključiv.

Sjećamo se vaših filmskih kritika koje su bile objavljivane u Novom listu, ali osobno su mi draže bile one koje ste vašim ugodnim glasom čitali za potrebe Radio Rijeke, u emisiji Goldfinger. Čitatelji i slušatelji u kino su odlazili upravo potaknuti vašim kritikama.

Jesu, ponekad su bili i razočarani, znali su reći kako sam neki film preporučio, a je bio grozan ili obratno. U svakom slučaju, slažem se s vama. Za Novi list počeo sam pisati 1974., a 1973. sam počeo s radijskom emisijom. U prvoj emisiji govorio sam o filmu Kum Francisa Forda Coppole. To dobro pamtim. No, eto, godine prolaze, puno se toga promijenilo. Tada nije bilo interneta, globalizacije, a danas je mnogo toga iz filmske teorije otišlo u prah i pepeo. No izazovi su razni i ja im moram udovoljiti, ne želim se prepustiti tromosti jer kažu da je tromost umiranje prije smrti.

Kakva je po vama suvremena kinematografija u odnosu na onu iz prošloga stoljeća?

Puno se toga promijenilo, nažalost. Sada postoje franšize, točnije – biznis s franšizama. Više ne postoje žanrovske odrednice u pravom smislu te riječi. To ne mora biti nužno loše, ovisi o kreativnosti, ali su se nažalost mnogi ugledni redatelji prodali. Bitno je zadovoljiti tržište, konkurencija je sve jača, danas je tehnika vrlo jeftina. Nekoć je trebalo imati puno novca za filmsku produkciju. Danas, s digitalnom tehnikom svatko može biti svoj majstor i redatelj, scenarist, glumac… Ne bih baš veličao prošlost, jer ne živim u prošlosti, ali je činjenica da me vrlo malo suvremenih filmova zanima. Izdvojio bih primjerice novi film Quentina Tarantina Bilo jednom u… Hollywoodu te film koji je temeljen na knjizi Stephena Kinga Doctor Sleep, u režiji Mikea Flanagana. Film Isijavanje Stanleyja Kubricka s Jackom Nicholsonom – kojemu je Doctor Sleep svojevrstan nastavak – je, primjerice, vrhunski horor. Dakle, ipak me tu i tamo neki današnji filmovi ponukaju da ih pogledam. No kad se sjetim da moram otići u Cinestar u Tower Center, izgubim svaku volju za odlaskom u kino. S druge strane me veseli što Rijeka ima Art-kino Croatia. To kino njeguje tradiciju koja nije isključivo vezana za blockbustere.

Kako komentirate hrvatski film? Gledate li hrvatske filmove u posljednje vrijeme?

Uopće ne pratim hrvatske filmove. Otkako više ne pišem kritike za Novi list, od 1. siječnja 2013. godine, nisam u tome. Muči me i to, već sam vam rekao, što ne volim ići u Cinestar, tako da sam preskočio puno filmova, pa i naših. Na televiziji sam pogledao Zvizdan Dalibora Matanića. Matanić je postao hiperproduktivan. Počeo sam pratiti seriju Novine na koju imam brojne primjedbe. Scenarij je površan i pun stereotipa, što me čudi jer ga je napisao Ivica Đikić koji je u novinarstvu, mogli bismo reći, insider. No napisao ga je s puno površnosti i stereotipije kao što sam rekao: novinari su alkoholičari, stalno su u depresiji, puno puše… to je karikatura! Glazba u seriji je grozomorna, sve je napravljeno jako neljudski, muklo… kod gledatelja stvara neki grozan osjećaj. Sve je loše, svi političari su korumpirani, dok se s druge strane nije dotakao bitnih stvari u novinarstvu. Nije točno da je sve tako mračno, nego se mogu postići i postižu se brojni uspješni rezultati. U redu, serija nije dokumentarna, ali ipak se mogao dotaknuti i nekih pozitivnih momenata.

Možda su Matanić i Đikić htjeli prikazati upravo takvu Hrvatsku?

Da, ali to nije realnost! Ja bih to nazvao zbornim pjevanjem. Dakle, ako se ne ističu pojedini glasovi, onda je to zbor. Ja sam za to da se ipak istaknu i ti pojedini glasovi, jer nije sve u zboru tako bizarno, odvratno, pokvareno… Znao sam i ja ponekad bocnuti, provocirati, ali ovo mi se ne sviđa. Vidi se doduše majstorstvo redateljskog zanata, to priznajem, ali mislim da su Novine ponudile puku formu bez sadržaja, a to kao gledatelj ne mogu niti želim prihvatiti.

Čime se bavite danas i kakvi su vam planovi? Nažalost, bolest vas sprječava da izlazite iz kuće, ali uopće ne sumnjam u vašu kreativnost.

Pa artritis je izazov! Ja se pokušavam kretati, uvjeren sam da mi štap nije potreban. Kad sam kod kuće, ne volim gledati filmove na monitoru i televizoru. Htio bih imati svoju privatnu dvoranu s velikim ekranom, da se mogu udobno smjestiti i uživati u filmu, ali to je utopija.  No planova za stvaranje imam! Želim pisati o svom djedu Milanu Zmajiću koji je bio major (bojnik) Jugoslavenske kraljevske vojske. Uhićen je 1942. g. i odveden u austrijski logor Mauthausen u kojem je ubijen u studenom 1944. Znao sam pred mamom reći da je to moj fantomski djed, budući da sam puno o njemu slušao, a ubijen je prije nego sam se rodio. Uglavnom, to bi bila memorabilija, bliža fikciji nego stvarnosti. Imam sačuvanu njegovu kravatu, odlikovanja, časničku sablju, fotografije, džepni sat i jedan tanjur s ornamentom iz kojeg sam i ja jeo juhu kao dijete. Nemojte me krivo shvatiti, ne želim tragati za istinom, niti stvoriti obiteljsku sagu. Ne želim se niti obvezati na vjerodostojnost. Jednostavno želim napisati, hajmo reći esej s elementima novelistike i grafički obraditi sve ove sačuvane predmete moga djeda. Nazvao bih to djelo M.

Kao, primjerice, Nazovi M radi umorstva?

Bravo! Vidite kako ste odmah pronašli neku asocijaciju. Naravno da sve to želim ukomponirati tako da čitatelju bude zanimljivo. Želim napraviti i jedan filmski projekt o Josephu Goebblesu koji ima vrlo zanimljivu biografiju, ali od 1922. do 1932. godine. On se naime, 1922. družio s Franzom Kafkom, dvije godine prije no što je Kafka umro. Obojica su bili filmofili, zajedno su gledali filmove. Kako je Goebbles bio ženskar, u horoskopu škorpion, taj mi je dio njegove biografije također zanimljiv.

Kad ćete realizirati te ideje?

Neću forsirati. Meni proces stvaranja čini ugodu, onako, hedonistički. Time se želim baviti bez pritiska. Uostalom, kad čovjek nešto dovrši nikad nije u potpunosti zadovoljan. Ovako, dok nešto stvaram, uživam i nije mi dosadno!