Predsjednik HDFK Igor Saračević uručuje nagradu za životno djelo Nenadu Polimcu (fotografija: Davor Zupičić)
Za “zdravog” čovjeka, 45 godina dovoljan je dug radni vijek da barem tri puta promijeni profesiju. U slučaju Nenada Polimca (Zagreb, 1949), koji je toliko prisutan na javnoj sceni kao novinar, kritičar, publicist, urednik i pisac, ni dvostruko duži ne bi mogao zadovoljiti njegovu “bolesnu” znatiželju vezanu uz film. Od početka 1970-ih, kada se počeo javljati prvim napisima u omladinskom tisku (Studentski list, Omladinski tjednik…) promijenio je dosta redakcija (VUS, Polet, Vjesnik i Start, Globus, Nacional i Jutarnji list) i prošao kroz sve medije, ali je uvijek ostao u blizini pisane riječi i u zatočeništvu filma, s pedanterijom i strašću povjesničara koji želi saznati još više.
Pripada generaciji koja pokreće znameniti časopis Film, koji se u četiri godine izlaženja (1975-1979) nametnuo kao najvažnija publikacija te vrste na prostoru bivše Jugoslavije, osobito usmjerena na revalorizaciju hrvatskoga filma. Potkraj 1970-ih i početkom 1980-ih, kao urednik u filmskoj redakciji tadašnje TV Zagreb, surađuje u kultnoj emisiji 3-2-1 kreni, koja je ugostila niz istaknutih svjetskih filmaša. Sukreira i filmski program TVZ sa zavidnom zastupljenošću kvalitetnog klasičnog i modernog filma. Ostat će zapamćen i kao suurednik (s Vladimirom Tomićem) dviju urednički, voditeljski i u svakom drugom pogledu nedostižnih filmskih emisija iz kasnih 1980-ih – Moderna vremena (TV Zagreb) i Vrtoglavica (Z3).
Osamdesetih godina djeluje kao savjetnik za repertoar u zagrebačkim Kinematografima, a istodobno uređuje niz zapaženih filmskih knjiga, među ostalima i monografiju o Živojinu Pavloviću te kratkotrajnu i iznimno vrijednu biblioteku Film pri zagrebačkom CEKADE-u. Kao urednik, potpisao je prve zbirke filmoloških ogleda naših najvažnijih teoretičara, Ante Peterlića i Hrvoja Turkovića, te monografiju Branko Bauer, postavivši visoke uredničke standarde svim budućim filmskim bibliotekama. Kao filmski erudit širokoga raspona imao je priliku suuređivati i Filmsku enciklopediju dr. Ante Peterlića.
Tijekom 1990-ih i poslije, Polimac održava status najutjecajnijeg i najpolemičnijeg hrvatskog filmskog kritičara, pišući za tjednike Globus i Nacional te dnevnik Jutarnji list. Osobito pomno publicistički i kritički prati hrvatski film i kinematografije u regiji, objavljujući opsežne studije u časopisu Gordogan, u kojem je jedan od urednika, a 2016. iz tiska izlazi i njegov Leksikon YU-filma, osobnom perspektivom obilježen rezime četrdeset godina povijesti jugoslavenske kinematografije.
To dakako nije sve što se veže uz ime velikog filmskog znalca, ustrajnog istraživača i plodnog publicista čiji je opus odavno sazreo za životno priznanje koje mu ove godine dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih kritičara.
Primajući nagradu na otvaranju 27. Dana hrvatskog filma, Nenad Polimac zapitao se je li kritičaru nužna dobra kinematografija da bi dobro pisao.
Nije. Kad sam ja počeo hrvatska kinematografija nije bila nešto impresivna. Ali moja je generacija imala sreću da je ranih 1970-ih počela čeprkati po starim filmovima koji su bili krivo procijenjeni. I onda pronađete filmove poput Koncerta koji su fenomenalni i to vam da energiju da idete dalje. To me spasilo do onog razdoblja kad su filmovi u Hrvatskoj i Jugoslaviji postali bolji, krajem 1970-ih i u 1980-ima. – primijetio je Polimac primajući nagradu.