Uspješan uspon hrvatske animirane lutke

17.1.2020

Udahnut život - redatelji: Ivana Bošnjak i Thomas Johnson

Udahnut život – redatelji: Ivana Bošnjak i Thomas Johnson

Premda je malo teže zamisliti, tijekom prošle godine snimljen je gotovo jednak broj hrvatskih lutkarskih filmova kao i u cijelom prošlom stoljeću.

Iako s nešto manjim brojem snimljenih filmova u odnosu na 2018., prošla hrvatska animiranofilmska godina može se bez sustezanja proglasiti uspješnom. Nastalo je desetak uzbudljivih i vrijednih ostvarenja koje su se ukazivala na platnima domaćih i svjetskih festivala i plijenila pažnju publike, a često i žirija. Godinu su obilježile raznovrsne autorske estetike i eksperimenti, odnosno usavršavanja svih animacijskih tehnika, kao i različiti redateljski pristupi.

Osobito zanimljivom pokazala se lutkarska stop-animacija koja je iznjedrila tri uspješna ostvarenja, po temi slična, ali po svom nastanku prilično različita filma: Udahnut život (12 min, Bonobostudio) Ivane Bošnjak i Thomasa Johnsona, Zagubljena sjećanja (6 min, ADU/Zagreb film) Ivane Radić i Neobična kupka gospodina Otmara (15 min, Hrvatska udruga digitalnih umjetnika – HUDU/ Klinika za psihijatriju Vrapče, Udruga za psihosocijalnu pomoć) Nike Radasa.

Osim toga, kao još jedna potvrda vrijednosti stop-animacijskog lutka filma, uz potporu Društva hrvatskih filmskih redatelja, u izdanju Hrvatskog filmskog saveza, objavljena  je knjiga Filmska lutka Midhata Ajanovića, pisca, autora i filmskog teoretičara, u kojoj se osvrće na povijest svjetske lutkarske animacije u svim segmentima njenog razvoja.

Počevši od prapočetaka koje veže uz mehaničke lutke iz 17. i 18. stoljeća, Ajanović nastavlja preko stop-animacijskih filmova britanskog autora i pionira animacije Arthura Melbourne-Coopera, pa sve do suvremenih autora poput Henryja Selicka i Nicka Parka. Pritom se osvrće na važne segmente nastanka samih lutaka i njihovog glumačkog poziva, kao i cjelokupnog zaokruženog animacijskog djela. Ajanović, dakako, ne propušta pisati o hrvatskim autorima, osobito o sceni lutkarske animacije koja se pojavila i razvila u posljednjih desetak godina te postala jedna od najzanimljivijih struja unutar hrvatskog animiranog filma.

Između nekolicine autora o čijem radu i utjecaju na lutkarsku scenu piše, zasluženo su se našli Ivana Bošnjak i Thomas Johnson, redateljsko animatorski par koji je sudjelovao u nastanku nekih od najuspješnijih hrvatskih lutkarskih filmova. Nakon Simulacre (Bonobostudio, 2014.) koja je svoju priču tražila po labirintima ogledala, kroz pogled mladića u potrazi za svojim početkom i svojim krajem na kraju konca, autori su snimili i 2019. godine predstavili film Udahnut život. Zadržavši istu estetiku i bogatstvo scenografskih detalja te još dodatno ufinivši već finu animaciju, autori su uronili u šumsku priču, odnosno priču o povezivanju mlade žene sa životnom energijom prirode. Povratak prepariranih životinja u njihov prirodni okoliš i nadrealni trenutci kojima se podcrtava unutarnje stanje junakinje spojili su se u atmosferičan film koji su prepoznale i festivalske selekciji i festivalski žiriji.

Šumu kao poprište radnje odabrala je i Ivana Radić za svoj, također nadrealni i hororičnom atmosferom nabijen film Zagubljena sjećanja koji je nastao kao diplomski rad. Autorica je glavni lik smjestila u šumsku kolibu daleko od stvarnoga svijeta i suočila ga s njegovom nasilnom i divljom prirodom te pokazala kako i zečevi mogu biti nasilna i vegetarijanskoj prehrani nimalo sklona bića. Sam junak lijepo je dizajniran i upečatljiv te se lako nosio s glumačkim zadatkom u kojem ima psihičkih problema. Iako pomalo konfuzna i možda u konačnici ne posve jasna, Zagubljena sjećanja upečatljivo je lutkarsko-animacijsko djelo koje drži pažnju i napetost od početka do kraja.

Zapažen i vrijedan, a po nastanku osobit lutka-film, pokazao se i film Neobična kupka gospodina Otmara redatelja i likovnog terapeuta Nike Radasa. Priča je to o gospodinu Otmaru koji se ne uklapa u nametnute društvene norme, zbog čega biva izveden pred sud koji ga šalje u psihijatrijsku ustanovu s ciljem da ga se vrati u društveno prihvatljive okvire. Uz sukob glavnog lika koji se ne želi pomiriti sa sivilom okoline i društva koje ne podnosi boje, nenametljivo se odvija ljubavna priča. Ona motivira i ostavlja dojam nade i mogućnosti pojedinca da bude ono što želi, hoće i može, a da ne bude sputan i uokviren tuđim okoštalim uvjerenjima. U realizaciji filma sudjelovali su pacijenti Klinike za psihijatriju Vrapče, u sklopu radionice za terapiju umjetnošću, a film je nadahnut Otmarom P., osobitim pacijentom Klinike i njegovim tekstovima o tadašnjem društvu objavljenim u Listu duševnih bolesnika Vrapčanska Koreja, 50-ih godina prošloga stoljeća.

I kad se već dotičemo prošloga stoljeća, podsjetimo da su krajem 50-ih i početkom 60-ih, također nastala tri hrvatska lutka film, te još jedan sredinom 90-ih, i da je do početka 21. stoljeća to bilo otprilike sve što se tiče filmova snimljenih u toj tehnici. Tako je tijekom prošle godine snimljen gotovo jednak broj lutkarskih filmova kao i u cijelom prošlom stoljeću. Teško je to zamisliti, ali Zagrebačka škola crtanog filma bila je uvijek, kao što joj i ime kaže, posvećena crtanom filmu. Razlog tomu nije bio nužno taj što se autori nisu željeli okušati u toj tehnici ili što je klasično crtani film reducirane animacije postao zaštitni znak hrvatske animacije, već je bio prije svega tehničke prirode. Ipak, čak i danas, uz dostupnost opreme potrebne za izradu takve vrste filma, prije svega potrebni su iskustvo i međusobna povezanost autora, što se unatrag deset godina pokazalo najvrjednijim.