Zatvoreno kino Europa – mišljenje nije u modi

17.1.2020

Kino Europa

Kino Europa

Kako je to kad svijet gledaš kao… KINO? Kad ti se svi uokolo – u tzv. »realnosti« – čine kao loši glumci u »najgorem od svih mogućih svjetova«? Ista će se Schopenhauerova gnoma, u ovom kontekstu, ponekom učiniti pretjeranom. DA, naravno, ako prihvatimo da je jedino moguće i »razborito« pomiriti se s onime što »realno postoji«. Ali, ipak, svakome onome tko je zbiljski upoznao magiju mraka kino-dvorane i njezina »stanovnika« – filma, ta realnost više neće biti tako »realna«. Patetično? Da, ali to je i jedino moguće za pisca ovih redaka i za »transcendentalnu moć uobrazilje«, koja je u vezi s temom o kojoj ovdje pišem.

Godina koja je na izmaku usudno se obračunala s jednim mjestom u Zagrebu (ali i u mojoj mentalnoj mapi). Naime, kino EUROPA negdje je krajem maja prestalo prikazivati filmove. Prostor koji je dugi niz godina bio glavni bastion otpora ruralizaciji metropole svih Hrvata (ali i svih onih koji su rođenjem djelićem toga etničkog korpusa, poput mene), postao je neugledno smetlište ograđeno prljavim skelo-ceradama. Unatoč tomu što sam i sàm svojedobno – valjda zbog moje benjaminovski melankolične naravi (?!) – žalio što je kino koje sam poznavao po imenu prvog singla AZRE (»Jednog dana nema me… da nikada ne dođem«) promijenilo ime – u novoj geo-političkoj konstelaciji prihvatio sam EUROPU kao nešto svoje. (Valjda zbog sindroma i ograničenja vlastite europocentričnosti!) Jer, doista KINO s početka Varšavske bilo je svojevrsni znak mojeg mentalna sazrijevanja. Naime, kad sam izrastao iz svojeg ranog tinejdžerskog doba i kvarta u kojem sam živio – te posjeta kinima poput »Otokara Keršovanija« (sjeća li se netko kina u Švarcovoj 18?), zatim »Partizana«, »Studija« i »Mosora« – na moje sam weekend matineje »hodočastio« u SC… ali »pamet« i intimu istinskog boljeg, art-kina stjecao sam u »mraku« Balkana. (Jebi ga… Zapad nastaje u Grčkoj!) Sjećam se najprije filmova poput Crnog petka za gangstere (The Long Good Friday, 1980) Johna MacKenzieja, te Parisa, Texasa (1983.) Wima Wendersa, ali kasnije, višekratno gledanih Mona Lise (1986.) Neila Jordana, te Plavog baršuna (Blue Velvet, 1986.) Davida Lyncha – svi su izronili iz mraka Varšavske.

No, sve je to tek uvod u pret-povijest… Slušanje Peterlićevih filmskih kolegija na Filozofskom usmjerilo me na prostore KINOTEKE u Kordunskoj, a kasnije i MM-centra, gdje su moju inicijaciju u eksperiment filma vodili Galeta i Pajo. Ipak, nakon državotvornog prevrata – kao autentične žudnje pripadnika etnije kojoj (tek) rođenjem pripadam – s Hrvatskom kao suverenom i neovisnom, došlo je do spomenute promjene imena, ali ne i topologije mog kino-univerzuma. Zašto je baš kino EUROPA postalo stjecištem moje filmofilije? Zapravo, i ne znam baš prave razloge… Ali u jednome trenutku života, s premještenim kinotečnim prostorom na Tuškancu, Varšavska je bila mjesto OTPORA naspram MOĆI metastazirajućih CineStara, Cineplexa… ukratko Multipleksa svih provenijencija »društva spektakla«. Tu slijedim Godarda u tezi da smo svi mi koji mislimo, čitamo i pišemo o filmovima dijelom otpora takovrsnom »svijetu«. Dakle, nakon što sam ponovno počeo intenzivnije pisati o filmu, mogao sam baš u ovome prostoru, koristiti vrijeme kako bih se, osim poviješću kino-arta, upoznao s onime što mi suvremeni film »ima za reći«, upravo sada i ovdje. (Stoga sam i gore spomenuo i Kantovu Einbildungskraft, kao transgresiju čistih formi osjetilnog zrenja, prostora i vremena!) Za sve nas koji smo željeli saznati nešto o više o ne-holivudskom filmu… EUROPA je bila privlačna Meka. (Ako je već kino Tuškanac bila Medina!)

I konačno, tako dolazim do presudne stvari vezi s kinom koje je nestalo s mape Zagreba 2019., natpisa koji je stajao na ovome kinu – »MISLI ŠTO GLEDAŠ«. U svijetu koji se »izdaje/nadaje (?)« stvarnim, MIŠLJENJE nije u modi. (Doduše, istinsko mišljenje to nije bilo ni u antičkoj Grčkoj kod većine populacije, čiji su zakoni jednom osudili najboljeg među sobom na ispijanje otrova od kukute!) DA, DA… dolazim iz svijeta mudroslovlja kao uljez pisan(i)ja o filmu. Sve čega se dotaknem svojom tintom (pa makar ona bila i digitalna), »smrdi« po filozofiji. U kinu i u filmovima nastojim – vrlo subjektivno, ali kako bih i mogao drukčije!? – iščitati, ali, vrlo često, i UČITATI neku IDEJU. Znam, originarnim filmskim kriticima to bi moglo ići na živce… ali, iz svoje se kože – ne može. Kroz svoje pisanje baštinik sam teze da FILM = AUTORSKI FILM; tj. FORMA KOJA MISLI. Iako se ova jednadžba ponekad može i iznevjeriti, zabava je domena kojoj se vrlo rijetko utječem zbog svog zajeb… pardon, »osebujna karaktera«. Ono drugo i drukčije… alter i artnew wave i punk… sve to nadahnjuje moj interes, kako u humanistici tako i u gledanju filmova. A sve najbolje po tom pitanju, u posljednjih desetak godina vidio sam u EUROPI.

Kino u Varšavskoj dijelom je univerzuma kojeg sam i sàm htio biti dionikom. Stoga je ono bilo baš to – SVIJET. Svijet koji ne bi bio najgori od svih mogućih (Schopenhauer), već – iako sastavljen od celuloidne iluzije i metafizičke magije – NAJZBILJSKIJI od svih odista paralelno postojećih »svjetova svjetina«. Nešto poput onoga kada Nietzsche kazuje: »Imamo UMJETNOST (laž?!) kako ne bismo umrli od ‘ISTINE’«. A ta nam »istina« kazuje da je budućnost – već sad i ovdje, kao nešto sasvim izvjesno – nešto… katastrofalno (W. Benjamin, IX Teza o Filozofiji povijesti).

Na kraju, unatoč melankoliji i nostalgiji za proteklim, želim vjerovati da s kinom EUROPA još nije sve gotovo. Da još uvijek postoji »princip nade« (Bloch) koji bi urbani univerzum grada vratio u život. Da – ne samo u magiji filma koji »vrtim u svojoj glavi« – vidim ljude kako se okupljaju ispred stare (ne neke nove!) zgrade u Varšavskoj. Da subverzija postojećeg ne bude tek naziv jednog prošlog festivala, u prošlome kinu, u (prošlome mi) rodnome gradu.

Ja, kao europocentrik, i opet slušam glas onoga Balkanca za kojeg »Zagreb izranja iz sna… « (041). I da… u svome KINU HRVATSKA opet čujem: »budi mi silan i dobro mi stoj«, ali i – MISLI ŠTO GLEDAŠ!