Petar Krelja dobitnik nagrade Zlatni Oktavijan za životno djelo

17.6.2018

Petar Krelja prilikom primanja nagrade Zlatni Oktavijan životno djelo (fotografija: Davor Zupičić)

Petar Krelja prilikom primanja nagrade Zlatni Oktavijan životno djelo (fotografija: Davor Zupičić)

Prije Zlatnog Oktavijana, koji Hrvatsko društvo filmskih kritičara dodjeljuje istaknutim hrvatskim filmašima za životni doprinos filmskoj umjetnosti, redatelj Petar Krelja (Štip/Makedonija, 1940) jednom je već odlikovan od udruge kritičara za životno djelo, i to ono publicističko, nagradom koja nosi ime njegova prijatelja Vladimira Vukovića. Kada bi postojala i nagrada za ustrajno filmofilstvo, ovogodišnji laureat bio bi vjerojatno jedan od prvih izglednih kandidata i za to priznanje, jer je jedan od rijetkih hrvatskih sineasta koji je cijeli radni vijek, podjednako predano i frekventno, radio sva tri – prema Godardu – jednakovrijedna filmska „posla“.

 

Utoliko Kreljin Zlatni Oktavijan zaslužen za redateljski opus vrijedi još i više. Režirati više od dvjesto filmova i televizijskih emisija prema vlastitim scenarijima – između uređivanja radijskih emisija, pisanja kritičkih tekstova i eseja, uređivanja knjiga i gledanja filmova, već je neusporediv podvig. Ipak, Krelju od statistike mnogo bolje legitimira ono što ostaje duboko u filmskoj memoriji, a predstavlja ga ponajprije kao ustrajnog humanista koji vjeruje da camera-stylo treba služiti malim, nemoćnim i nadarenim pojedincima/kreativcima, dok se onom velikom, ritualnom i nadmoćom („sistemu“, establišmentu), koji te pojedince često sputava i zanemaruje, može i oduprijeti ili nasmijati.

 

U tom temeljnom opredjeljenju Kreljina četiri igrana filma – Godišnja doba (1979), Vlakom prema jugu (1981), Stella (1990) i Ispod crte (2003) te brojni dokumentarci nastali tijekom pet desetljeća tvore spojene posude, na tragu – i opet Godardove – maksime da svaki igrani film teži biti dokumentaran, kao što svaki dokumentarac teži biti igrani film. Ma kojem rodu pripadali, temeljno je uporište svih filmova Petra Krelje opservacija stvarnosti, drama svakodnevice i interakcija s ljudima u bliskom susjedstvu kojima se redatelj često opetovano vraća u ciklusima. Prihvaćajući metode direktnog filma i filma istine te načela francuskih novovalovaca koji su formativno djelovali na cijelu njegovu generaciju (hičkokovaca), Krelja je kao dokumentarist bio metodološki prilagodljiv, iznimno obziran, ponekad i empatičan prema svom ljudskom predmetu, a često kritički raspoložen ili subverzivno vispren kada je u pitanju njegova društvena okolina.

 

Iz takvog pristupa nastala su antologijska djela hrvatske dokumentaristike – potkraj šezdesetih Ponude pod broj, u 1970-ima Budnica, Coprnice, Recital, Splendid isolation, Povratak, Njegovateljica…; u 1980-ima Treća smjena, Na primjeru mog života, Mariška bend, Četiri standardne devijacije…, u 1990-ima Kovačica, Na sporednom kolosijeku i niz drugih priča o ratnim stradalnicima, a razloge, teme i predmete za kreativno dokumentiranje redatelj nalazi i u novome mileniju. Zajedno s četiri igrana filma, ti Kreljini dokumentarci tvore jedan od najkonzistentnijih redateljskih filmografija u hrvatskoj kinematografiji.

 

Ovo je moja 34. nagrada i to je sve što mogu reći – lakonski kratak bio je Petar Krelja primajući nagradu na 27. Danima hrvatskog filma.