General – postoji li državotvorni nacionalni filmski narativ?

17.1.2020

Naslov originala: General | Godina: 2019. | Trajanje: Trajanje: 145 min; serija 8 epizoda x 50 min | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Antun Vrdoljak | Scenarij: Antun Vrdoljak | Glumci: Goran Višnjić, Mustafa Nadarević, Tarik Filipović, Goran Navojec, Boris Svrtan, Nataša Janjić | Producent: Kiklop film/Hrvatska radiotelevizija |
General - redatelj: Antun Vrdoljak

General – redatelj: Antun Vrdoljak

Pulska premijera Generala Antuna Vrdoljaka potakla je pitanja o cijeni produkcije filma o generalu Anti Gotovini; o broju Vrdoljaka i članova šire obitelji Vrdoljak na špici filma; o sposobnosti kontroverznog redatelja da se u poznim godinama nosi s tako velikim projektom; o mogućnosti i nemogućnosti da General trijumfira u Puli; o raznim ideološkim i historiografskim aspektima filmske biografije, onome što se prešućuje, onome što se ideološki interpretira… No nakon emitiranja televizijske serije General, istodobno na prvom i trećem programu HTV-a u razmaku od svega nekoliko minuta (!), pravo pitanje čini se da je zapravo ovo: postoji li uopće u hrvatskoj kinematografiji državotvorni filmski narativ?

Naslovi internetskih portala poručivali su da je serija General ujedinila zemlju – jer se cijela Hrvatska trese od smijeha. Na pitanje: „Gdje si bio ’91.?“ odgovaralo se: „U Kauflandu!“, zbog Kauflandova oglasnog panoa koji je vidljiv u jednom kadru Gotovinina dolaska u Zagreb ratne 1991. godine. (Prva trgovina njemačkog trgovačkog lanca Kaufland, u Hrvatskoj je otvorena 2001. g., u Karlovcu.)

Kolega Nenad Polimac seriju Antuna Vrdoljaka usporedio je sa sapunicom Larin izbor (Nova TV, 2011-2013.), a Jelena Veljača, scenaristica Larinog izbora, uvrijedila se zbog usporedbe Vrdoljakove „pseudonacionalističke“ serije sa sapunicom koja je tijekom emitiranja afirmirala LGTB zajednicu i feminističke poruke, borbu protiv nasilja nad ženama i veličanje antifašističke borbe te kritizirala Endehaziju.

Najkraće, film i serija, mišljeni kao temeljni narativ vladajuće državotvorne ideologije, pretvorili su se u tjednima svog kino prikazivanja, a posebice u vrijeme televizijskog emitiranja, u predmet sveopće sprdnje: javno natjecanje u medijima i na društvenim mrežama u pronalaženju gafova i smišljanju što duhovitijih i zajedljivijih komentara. Dok je u prvom krugu predsjedničkih izbora, održanih u isto vrijeme kada je počelo emitiranje serije, prema procjenama komentatora više od šezdeset posto građana koji su izišli na izbore svoj glas dalo nekom od takozvanih državotvornih, desnih i suverenističkih kandidata, istodobno je o Generalu stvoren javni koncenzus kao o tragikomičnom narativu.

Ne postoji istraživanje o reakcijama najšireg gledateljstva na seriju, pa je prema tome i nezahvalno donositi zaključke o tomu što su gledatelji mislili o seriji i kako su je doživjeli; no istovremeno na internetu i u drugim medijima ne postoji niti jedan iole afirmativniji komentar filma i serije, uključujući tu i samoga generala Antu Gotovinu koji je protivno običajima u svom komentaru filma izbjegao pohvaliti autore.

Fenomen hrvatskog državotvornog igrano-filmskog narativa pojavio se još početkom devedesetih s ratnim filmom Oje Kodar Vrijeme za… (1993.) i „širenjem istine o Domovinskom ratu“, nastavio se čitavim nizom filmova koji su ocjenjivanji bilo kao autoviktimizacijski trash ili kao nacionalistički crni trash, a koncem devedesetih se završio Bogorodicom (1999.) Nevena Hitreca za koju je sam Vrdoljak tada rekao da konačno, nakon deset godina, „imamo film o Domovinskom ratu“. Gotovo trideset godina nakon početka rata i uspostave države taj fenomen državotvornog narativa svoju kulminaciju doživljava s Generalom. I pritom u njemu kao da se zrcale sve dubioze žanra. S jedne strane postoji razumljiva potreba, ne samo vladajućih elita već i najšireg društva, da se progovori o ratu i uspostavi države, a s druge strane je potpuna nemoć u filmskoj artikulaciji tog hipernarativa.

Odgovor na to zašto se taj hipernarativ već gotovo trideset godina pokazuje kao disfunkcionalan zapravo nije jednostavan. Posrijedi je međuovisnost izvedbenih i ideoloških faktora. Pitanje jest koliko uopće danas može biti prihvatljiv narativ nacije kao historijski bezgrešne zajednice i države kao pseudovjerske kategorije. Koliko može biti efikasna ideja propagande kao propagande, nacionalne ekskluzivnosti kao nacionalne ekskluzivnosti, istine kao istine, odnosno propagande nacionalno ekskluzivne istine.

Odgovor na to zašto je državotvorni hipernarativ disfunkcionalan prije svega jest u tome da je prošlo vrijeme hipernarativa. Prošlo je vrijeme staljinističke epike i maoističkih filmskih opera: nacionalni narativ u Rusiji danas podrazumijeva akcijske filmove, a u Kini fantazijske spektakle. Prošlo je čak i vrijeme sjevernokorejskih propagandnih filmova koji su se bjesomučno prikazivali po istočnonjemačkim vojarnama. No istovremeno hrvatski državotvorni narativ, izuzev pojedinih žanrovskih filmova Kristijana Milića, kao da ne zna razmišljati izvan prevladanog i potrošenog okvira.

U seriji General sve se čini lažno: od pudra na licu Gorana Višnjića i nemuštih vojnih akcija, do izjava ljubavi spram majke te ljubavi spram domovine. Sve se svodi na sentimentalnost, folklor, dociranje, mitomaniju i svi kao da previše govore – oni koji se obraćaju moru, domovini ili svevišnjem, ili oni koji se kao Mustafa Nadarević u ulozi generala Bobetka, ili kao sam Antun Vrdoljak u ulozi redatelja, scenarista i autora dijaloga, obraćaju nekomu ili nečemu izvan samog kadra, dakle povijesti kao takvoj ili gledatelju kao takvom.

Moglo bi se nadugo nabrajati sve gafove, nelogičnosti, nedorečenosti, sve što je neuvjerljivo, tragikomično ili jednostavno sentimentalno i kičasto u seriji i filmu. No isticanje nekih detalja, segmenata, izvedbenih prosedea ili pripovjednih linija filma, uopće filma kao takvog, čini se da promašuje bit. Možemo se smijati kada Tarik Filipović kao admiral Davorin Domazet Lošo plan Gotovininog organiziranja livanjske bojišnice komentira rečenicom: „Pa to je modularni sistem sektorskog tipa!“ Možemo Generala okarakterizirati kao svetačku biografiju. Možemo govoriti i o filmu samom, izoliranom iz kinematografsko-političko-ideološkog konteksta. Ali nije riječ o tomu da je u svojim poznim godinama Antun Vrdoljak snimio jedan loš koliko i slab film o Domovinskom ratu. Riječ je o tomu da uopće nije uspostavljen državotvorni narativ u smislu opće prihvaćenog i usvojenog nacionalnog filmskog kanona.

Za državotvorni narativ može se reći da je iskrivljena slika ratnih godina; ili, s druge strane, da je upravo prava slika pseudohistoriografije vladajućih državotvornih elita. Međutim, isto tako bi se možda moglo i raspravljati o tome da je General film kojeg zapravo – nema. Ono što ga prvenstveno definira jest nemogućnost uspostavljanja državotvornog narativa. Ne ono što je izloženo i vidljivo, već ono što je misteriozno odsutno.