„Direktor ekipe podijelio je broj glumačkih honorara na broj zrna kukuruza i svako je zrno vrijedilo 50 000 dinara. Dva zrna kukuruza za velikog glumca, a po jedno za manjeg. Zrna je usuo u praznu staklenu prozirnu flašicu od soka, a onda ih vadio prema tome koliko je glumaca taj dan bilo angažirano na setu. Na kraju dana bi mi uvijek pokazao koliko je zrna kukuruza ostalo u flašici. To je u jednu ruku bio štos, ali mi je i stvarno bilo korisno kao pregled troškova.“
Anegdota je to ispričana riječima hrvatskog redatelja Tomislava Radića (1940-2015.), sa snimanja njegova drugog cjelovečernjeg igranog filma Timon (1973.). Spomenuti direktor filma bio je, dakako, Branko Lustig koji je Radiću uvelike pomogao u osmišljavanju i izvedbi neobične, silom-prilika primijenjene metode gerilskog profesionalizma. Film je nastajao u formalno službenom okviru, pod okriljem najsnažnijeg producenta u republici, Jadran filma, uz sudjelovanje visokoprofesionalne ekipe ispred i iza kamere, s profesionalnom tehnikom na raspolaganju, ali uz vrlo nizak proračun, onaj za koji se tad još nije koristio izraz no budget.
„U tom času je u našem filmskom svijetu Branko Lustig bio najsvjesniji toga što je to film i kako bi se to kod nas trebalo raditi,“ prisjećao se Radić. „I tako sam ja imao sreću da sam jedanput radio s njim, to jest da je on na sebe uzeo organizaciju takve sulude produkcije kao što je bio Timon. Lustig je radio u Jadran filmu i tamo su mu dodijelili taj film i on se pokazao kao sjajan suradnik – smislili smo, dakle, film koji može stati u toliko dana snimanja koliko smo imali novca. Snimili smo ga za šest dana. I još neka dva dodatna dana poslije, dakle, maksimalno osam. Mislim da Timon do danas ostaje najbrže snimljen hrvatski cjelovečernji igrani film.“
Riječi nekurtoazne, iskrene hvale za Lustigove organizacijsko-producentske sposobnosti u korist filma i zajedničkog stvaralaštva, vjerojatno će izgovoriti svaki autor koji je s njim surađivao. A ovu, eto, zgodu navodimo i zato što posrijedi bje malen film, svojevrstan antipod onome po čemu je Lustigov producentski rad zasluženo najglasovitiji – velikim svjetskim produkcijama – i zato što živo i slikovito predočava svojevrsnu igrivost Lustigova razmišljanja i pristupanja rješavanju zadataka i problema. Korisnu i efikasnu praktičnost i pedantnost koja ne ostavlja dojam tvrdoće i fahovskog sljepila, već se čini zabavnom, šarmantnom i duhovitom. Pretpostavljivo je da je Lustig na taj način – ne doslovno sa zrnima kukuruza u praznoj flašici od soka, nego originalnim zamislima i entuzijastičkim duhom – djelovao i u golemim pothvatima kao što su Schindlerova lista (1993.) Stevena Spielberga i Gladijator (2000.) Ridleyja Scotta, za koje je nagrađen Oscarima, kao i ostalim velefilmovima Hollywooda, gdje je kao producent i izvršni producent najčešće surađivao sa Scottom (Hannibal, 2001.; Pad crnog jastreba, 2001.; Kraljevstvo nebesko, 2005.; Dobra godina, 2006.; Američki gangster, 2007.).
Godine 2014. u američkom The Daily Beastu, web-časopisu inače razmjerno žutoga usmjerenja, objavljen je ipak razmjerno ozbiljan i relevantan popis pedeset najvećih hollywoodskih producenata svih vremena. Branko Lustig smješten je na 29. mjesto! Iako mu je takvo priznanje godilo, baš kao i osvojeni Oscari, on sam nije smatrao da su lovorike te vrste važnije od samoga djela. Odnosno, kao razuman i praktičan čovjek držao je da je sam rad u vrhunskim hollywoodskim produkcijama mnogo uvjerljiviji i stvarniji dokaz vrijednosti.
„Kad pogledate Gladijatora, ne treba vam Oscar da vidite da su ga ostvarili ljudi određenog znanja i sposobnosti,“ kazao je o tomu Lustig u razgovoru s Arsenom Oremovićem, objavljenom u prvom broju časopisa Croatian Cinema (HAVC, 2014.). Doista, bez obzira na to sviđali se komu ili ne, ili na moguća mišljenja o ideologijama njihovih sadržaja ili općeg društveno-privrednog konteksta u kojima su nastali, sama velebnost skale tog i mnogih drugih filmova na kojima je, kao jedan od čelnih ljudi sudjelovao Lustig, zorno pokazuje da je riječ o podvizima koje su mogli iznijeti samo svjetski prvaci.
Rođen 10. lipnja 1932. u Osijeku, preminuo 14. studenoga 2019. u Zagrebu, Branko Lustig je 1943., kao dijete židovskoga porijekla, odveden u nacistički koncentracijski logor Auschwitz, zatim u radni logor Dora-Mittelbau, gdje je radio u tvornici raketa V1 i V2 ukopanoj pod brdom, a onda i u Bergen-Belsen gdje je 1945. dočekao oslobođenje. Otac mu je ubijen, majka je, kao i on, preživjela strahote logora. U Zagrebu je studirao glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost, a na film je dospio kao hrvatsko-mađarsko-njemački prevoditelj u koprodukciji Piroška (1955.) Kurta Hoffmana. Otad je, tek uz pokoju epizodnu ulogu – bit će, najviše za zabavu – uglavnom djelovao iza kamere, katkad kao asistent i pomoćnik redatelja, no ponajprije kao organizator i direktor ekipa. Počeo je s Ne okreći se sine (1956.) i Samo ljudi (1957.) Branka Bauera, surađivao je u tad važnoj, u nas snimanoj jugoslavensko-talijanskoj koprodukciji Cesti dugoj godinu dana (1958.) Giuseppea De Santisa, višekratno s Vatroslavom Mimicom i Veljkom Bulajićem, osobito dragocjeno doprinoseći zamašni(ji)m i složenijim produkcijama poput Kozare (1962) ili Seljačke bune 1573 (1975). Smatra se i da je zaslužan za to što se u nas snimao Guslač na krovu (1971.) Normana Jewisona, nagrađen trima Oscarima i nominiran za još pet. Sa značajnijim dolaskom koprodukcija u Jugoslaviju usmjerio se mahom na njih, a posebno valja izdvojiti Oscarima nagrađene Limeni bubanj (1979.) Volkera Schlöndorffa, gdje je bio pomoćnik redatelja i Sofijin izbor (1982.) Alana J. Pakule, gdje je bio supervizor produkcije za jugoslavenski dio snimanja, te serije Vjetrovi rata (1983.) i Rat i sjećanja (1988-89.), obje u režiji Dana Curtisa, a kojima je bio Lustig bio pridruženi producent. Godine 1999. glavni je producent američko-španjolske mini serije Ratovi droge: priča o Camareni, u režiji Briana Gibsona, koja je osvojila nagradu Emmy.
Po odlasku u SAD, nastojao je dovesti američke produkcije u Hrvatsku, a nerijetko je, kad je snimanje bilo razmjerno blizu, uspijevao angažirati mnoge hrvatske filmske djelatnike, primjerice na Gladijatoru i Schindlerovoj listi. Po hollywoodskom samoumirovljenju i povratku u Hrvatsku angažirao se ponajprije oko pokretanja i razvoja Jewish Film Festivala (prvo izdanje bje 2007.) koji je poslije preimenovan i preoblikovan u Festival tolerancije, a danas je jedan od najvećih filmskih festivala u Hrvatskoj. Neostvarena mu je želja bila snimiti film o Jasenovcu, no, kako reče, osim što nije uspio doći do odgovarajućeg scenarija, u našoj proračunski skromnoj kinematografiji čak ni on nije mogao iznaći način da prikupi sredstva koja bi omogućila stvaranje filma na razini kakva bi mu bila prihvatljiva.
Ove godine Lustig je proglašen počasnim građaninom grada Zagreba i to za izniman doprinos promicanju vrijednosti demokratskog društva, filmske umjetnosti i kulture razumijevanja među različitima. Godine 2010. proglašen je počasnim građaninom Osijeka, a 2017. počasnim građaninom Čakovca. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman 1994. ga je odlikovao Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom za zasluge u promicanju međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske, a među inim priznanjima, 2014. predsjednik Francuske dodijelio mu je Odličje Viteza reda umjetnosti i književnosti.