Nedavno preminulog Tomislava Kurelca formalno sam upoznao ujesen 2004. godine, dakle prije gotovo okrugla dva desetljeća, kad sam s HTV-ovom redakcijom Filmskog programa počeo surađivati kao recenzent filmova koje je „katedrala duha“ otkupljivala za prikazivanje u različitim terminima na tada samo dva programa. Kurelec je u to vrijeme vodio redakciju, u kojoj je među ostalim bio i Živorad Tomić, a spominjala se i mogućnost povratka Darka Zubčevića, koji se nešto kasnije uistinu nakratko i vratio. Ja sam Tomicu i Žiku (tada su ih tako oslovljavali kolege, meni nije bilo ni u primisli), kao i još neke njihove te uskoro i zajedničke kolege filmske kritičare, gledao širom otvorenih očiju i slušao pomno upijajući svaku izgovorenu riječ. Oni su mi tih godina kao po stažu mladom i neafirmiranom kritičaru još uvijek predstavljali svojevrsne idole koji su, kako se pokazalo, ključno obilježili moja adolescentska i tinejdžerska ljeta.
Predstavljali su vrsne profesionalce, znalce ne samo na polju sedme umjetnosti nego i neusporedivo šire, te sjajne stiliste uz čije sam tekstove desetljećima ranije odrastao i formirao svoj filmofilski ukus, učeći razlikovati kvalitetne od slabih filmova, uočavajući nijanse koje određena filmska ostvarenja čine uspjelijima od drugih, razumijevajući što su prepoznatljivi autorski stilovi i zbog čega su iznimno bitni, uspijevajući prepoznavati zbog čega neki odlični naslovi zaslužuju epitet remek-djela, dok drugi unatoč neospornoj kakvoći u prosudbama ipak ostaju stepenicu niže. Zahvaljujući njihovim tekstovima u dnevnim listovima, tjednicima i magazinima, osobito u tjedniku Studio za koji su pisali i Kurelec i Zubčević, kao i sudjelovanjima u televizijskim emisijama posvećenima filmu, od Tri, dva, jedan…kreni Nenada Pate preko Obojene svjetlosti Joška Marušića do upravo Kurelčevih Modernih vremena, širio sam vlastite filmofilske horizonte, otkrivao dotad nepoznata velika redateljska imena, shvaćao da američki ili bilo čiji drugi žanrovski film nipošto nije sve u čemu mogu uživati i utaživati svoju tada ogromnu glad za pokretnim slikama.
U Šibeniku tih godina, kao i sve do nedavno, nije bilo specijaliziranih dvorana ili barem termina u kojima bi se moglo pogledati nešto drugo osim komercijale, pa sam se zadovoljavao ‘FEST-ovim premijerama’, ‘filmovima u kasne sate’, ‘filmskim maratonima’ vikendom i sličnim programskim nišama na tadašnjoj Televiziji Zagreb i na JRT-u. Znao sam da je Tomica, što je nadimak kojim ga se u međusobnoj komunikaciji nikad nisam usudio osloviti, upravo zbog onog iznimnog poštovanja i doživljavanja kao svojevrsnog uzora pa i neskromno rečeno učitelja, bio jedan od onih koji je te programe koncipirao i uređivao.
Na razini pojavnosti, odnosno profesionalne prezentnosti, doživljavao sam ga kao nekovrsni pandan beogradskom kritičaru Nebojši Đukeliću: obojica su uvijek bili elegantni, ostavljajući dojam određene razine otmjenosti posla kojim su se bavili, i gotovo da su izgledali poput francuskih filmskih glumaca. No što je mnogo važnije, vrhunski su poznavali film, sve njegove zakutke, detalje i finese, bili su eruditi krajnje nenametljivi u nastupima, naglašeno elokventni i često samozatajni u iznošenju i elaboriranju svojih stavova, obazrivi prema sugovornicima i uvijek spremni povući se u drugi plan te im dati prednost, bez imalo taštine ili ega. I kasnijih godina, kada bismo razgovarali u redakciji Filmskog programa, na nekadašnjem HTV-ovu ‘trgu’, pred kamerama u emisiji Posebni dodaci, nakon premijere nekog filma ili na nekom festivalu (po rječitosti ga osobito pamtim s novinarske projekcije Grlićeve Karaule i na nekoliko večeri u prvim godinama Festivala židovskog filma), uvijek je bio iznimno temeljit, detaljan i lucidan u zapažanjima i zaključcima. I dakako miran, blag i obazriv, gotovo pedagoški usmjeren na to da sugovorniku ukaže na pogreške u prosudbama i zaključcima. Poput smirenog profesora koji odlično zna valjanost, utemeljenost i snagu svojih argumenata, ali koji prihvaća, uvažava i razumije i tuđe, nerijetko spreman revidirati neka svoja razmišljanja.
Takav je bio i u razgovorima o kazalištu, jer se afinitet prema teatru i kazališnoj kritici provlačio kroz sve vrijeme njegova profesionalnog djelovanja, i u filmskim kritikama u periodici, od dvotjednika Vijenac do Hrvatskog filmskog ljetopisa, i dok je bio umjetnički ravnatelj Dana hrvatskog filma, na kojima mu je 2012. godine dodijeljena nagrada Vladimir Vuković za životno djelo, a svakako ga pamtimo i kao autora stotinjak dokumentarnih emisija, kratkog igranog filma Plavi svijet i igrane serije Kratke priče za laku noć. Da parafraziram kolegu filmskog kritičara, odlaskom Tomislava Kurelca možda se i zatvara knjiga izuzetno važne generacije filmskih kritičara, ali njegov ne samo kritičarski opus i dalje ostaje itekako bitan i markantan. Da bi se uvjerili u to, dovoljno je posegnuti za knjigom njegovih odabranih kritika Filmska kronika – zapisi o hrvatskom filmu (Hrvatsko društvo filmskih kritičara i AGM, 2004.). Tomičinim tekstovima o filmu često se i intenzivno valja vraćati.