Branka Turkalj (u sredini) na snimanju filma Mala pljačka vlaka
Prije nekoliko dana zatekla nas je tužna vijest da je 20. listopada 2020. preminula Branka Špoljar-Turkalj, dugogodišnja tajnica Hrvatskog društva filmskih kritičara. Napustila nas je u 82. godini života nakon kratke i teške bolesti ‒ tiho i gotovo neprimjetno, upravo onako kako je izvana izgledala njezina itekako primjetna četvrtstoljetna briga za kritičarski ceh. Branka Turkalj pridružila se društvu kada je još bilo u povojima, dok je njegov prvi predsjednik, Hrvoje Turković, nastojao oko njega okupiti što više aktivnih filmskokritičarskih pera. Oprostila se od tajničke funkcije 2017. godine, kada je brojila više od 100 članica i članova.
Prethodno radeći u administraciji Društva filmskih radnika (današnji HDFD), kako se tada zvala krovna kinematografska udruga, kao i u javnim službama vezanim uz kinematografiju, Branka je donijela sa sobom golemo iskustvo koje je tek osnovanoj udruzi i njezinom relativnom mladom članstvu itekako pomagalo da lakše prebrode registraciju, ustrojavanje, organizaciju aktivnosti i donošenje pravnih akata. S druge strane, njezina dugogodišnja praksa u domaćoj filmskoj produkciji olakašavala je orijentaciju članstva unutar cijelog kinematografskog sustava, kao i prilagodbe njegovim mijenama tijekom vremena. Kao asistentica režije i skripterica istaknutih filmskih redatelja (Bulajić, Mimica, Babaja, Vrdoljak, Bajsić, Zafranović, Šorak i drugi), Branka je dobro poznavala i onaj drugi svijet prema kojem kritičari, već po prirodi svoga posla, moraju držati nužnu distancu.
Branka Turkalj branila je kritičarske boje gotovo majčinski i na sve moguće načine. Uspijevala je to ne samo predanim vođenjem administrativnih poslova i čuvanjem cehovskih „tajni“ – ma tko bio u predsjedavajućem stolcu – a izmijenilo se na njemu tijekom četvrt stoljeća njezina tajnikovanja čak osam predsjednika, već i mudrim savjetima kad god bi se pojavili naizgled nerješivi prijepori unutar članstva ili na relaciji društva s filmskom i širom kulturnom sredinom, čineći sve da društvo bude i prepoznato kao važna i autonomna sastavnica kinematografskog života .