Ovogodišnji Zlatni Oktavijan, nagradu za životno djelo, Hrvatsko društvo filmskih kritičara dodjeljuje Pavlu Štalteru, jednom od pionira i značajnom predstavniku zagrebačke škole crtanog filma kojoj je dao nemjerljiv obol nizom scenografskih doprinosa.
Kad su početkom šezdesetih godina dotadašnji crtači počeli stvarati vlastite autorske animirane filmove, Štalter kao scenarist i redatelj debitira 1964., filmom Peti, ostvarenom u suredateljstvu sa Zlatkom Grgićem. Premda je kao strpljiv, pedantan, predan i maštovit scenograf te glavni crtač nesebično oplemenjivao filmove drugih autora zagrebačke škole koja je pretežno bila usmjerena na gegovski poentirane društvene metafore, Štalter je suštinski naginjao likovnosti kao najvažnijoj vrijednosti animiranog filma. Radije nego na naraciju i pripovjedno temeljen štos, u vlastitim se djelima ponajprije oslanjao na slikarsku likovnost, ugođaj, ritam i sentiment, očito ih držeći najdjelatnijim čimbenicima izražajnosti animiranog filma.
Među najimpresivnijim ranijim radovima drže se Maska crvene smrti (1969), koju je surežirao s Brankom Ranitovićem i Scabies (1970) Zlatka Grgića u kojem njegova scenografija i crtež daju izniman prinos ukupnom dojmu. Kad je 1970-ih popustila školska stega Štalter se slobodnije usredotočio na vlastitu viziju u kojoj je, kako je svojedobno zapisao Joško Marušić, svaki njegov film „postao likovna ekspedicija s tisućama artefakata vrijednih poput autentičnih likovnih ostvarenja.“ Konj, Sedam plamenčića, Kuća br. 42 i Posljednja stanica, koje se nerijetko naziva remek-djelima, zorni su predstavnici Štalterove autorske poetike i osjećaja za film.
Ne preskočimo, na kraju, spomenuti njegov dugogodišnji pedagoški doprinos u školovanju studenata animacije, dragocjeno sudjelovanje u Vijeću Animafesta, kao ni činjenicu da je 2015., surežirajući Wiener Blut s veteranom i vršnjakom Zlatko Bourekom, pokazao da ga radno-kreativni elan nije napustio ni u devetom desetljeću života.